“Radila sam u podrumima za vrijeme rata, u izbjeglištvu u Austriji i u razrednim odjelima s 38 učenika, ali ni u snu nisam mogla zamisliti da ću biti učiteljica na televiziji”, kaže Đurđa Trupinić. No to se ipak dogodilo, a po završetku Škole za život učiteljica Đurđa je podijelila svoje iskustvo rada u nastavi na daljinu.
Učiteljica Đurđa poznata je danas svakom prvašiću. Nakon 29 godina rada, Đurđa Trupinić učionicu je zamijenila TV-studijem. Budući da je Škola na Trećem završila, na portalu Srednja.hr upitali su učiteljicu Đurđu kakvi su njezini dojmovi o školi na daljinu, čije je snimanje zbog bolesti bila prisiljena napustiti u jednom trenutku.
Kako ste se odlučili prijaviti za Školu na Trećem?
Nije bilo previše vremena za razmišljanje. Smatrala sam to profesionalnom i građanskom odgovornošću. Prijetilo nam je nešto nepoznato i opasno i nismo znali koliko će to trajati strepeći od posljedica.
Kao mentorica Škole za Život prepoznala sam mogućnost i priliku zadovoljiti zahtjeve učitelja razredne nastave iskazane na stručnim skupovima i u virtualnim učionicama te praktično prikazati novi koncept kurikulumskog cjelovitog poučavanja u danim okolnostima. Naravno, na prvom mjestu bila su djeca, moji učenici kao i svi učenici kojima je u tom trenutku bio uskraćen odlazak u školu. Djeca su mi uvijek najveća motivacija.
Koliko dugo radite u školi?
U školi sam već 29 godina. Profesionalno iskustvo stjecala sam i u područnim i matičnim osnovnim školama. Radila sam u kombiniranim razrednim odjelima dvorazredne i trorazredne kombinacije, radila sam u podrumima za vrijeme rata, u izbjeglištvu u Austriji ali i u razrednim odjelima s 38 učenika što mi se sada čini nestvarnim.
Imam dovoljno iskustva kao i godina, ali entuzijazam i volja za napredovanjem u smislu stručnosti nikada ne prestaje. Ni u snu nisam mogla zamisliti da ću biti učiteljica u virtualnoj učionici na televiziji.
Jeste li prije imali iskustva s nastupima pred kamerom? Koliko se rad na televiziji razlikuje od rada u školi?
Kako do sada nisam imala nikakvih iskustava pred kamerama, iznenadila me smirenost i činjenica da nemam nikakvog straha. Mi učitelji, javni smo govornici, svakodnevno, i imamo najljepšu publiku na svijetu. Ljudi smo pa griješimo i ispravljamo pogreške, učimo, rastemo zajedno s našim učenicima jer oni su nam i najbolji kritičari. Rad u školi živi je proces u kojemu ste neprestano u interakciji s učenicima. Vodite ih ali to svakodnevno isplanirano putovanje obogaćujete spontano upijajući njihove reakcije, strahove, nesigurnost, znanje, zanimanje, sposobnosti, granice. To je najveći nedostatak pred kamerom.
Nedostajali su mi pogledi, izrazi lica, ruke u zraku, dječji glasovi, kimanje glavicama, iznenadna pitanja i reakcije, šiljenje olovaka, šuškanje, šaptanje, … Tišina je bila bolna ali nakon prvih radova koje su nam naši učenici poslali, prvih reakcija u javnosti i prvih poruka, osvijestila sam njihovu prisutnost, a dugogodišnje mi je iskustvo pomoglo da tijekom virtualnog nastavnog procesa predvidim i moguće odgovore kao i atmosferu ‘žive’ učionice.
Kakav je osjećaj gledati sebe na televiziji?
Bez očekivanja i srama stojim iza svake snimljene Škole na Trećem. Nisam mlada da bi mi imponirala medijska eksponiranost niti se previše opterećujem pogreškama, a naravno da ih je bilo. Sretna sam ako sam uspjela prenijeti emociju i ako se prepoznala moja iskrenost. Snimila sam 21 nastavni dan i žalosna sam što me bolest zaustavila do kraja. Pregledala sam samo neke epizode jer nemam za to vremena, ali sam zato učiteljicu Saru redovito pratila.
mšm/srednja.hr
Foto: Screenshot/HRT/Škola na Trećem
