U Hrvatskoj je posljednjih godina zamjetan veliki broj suficitarnih zanimanja poput sve većeg broja diplomiranih ekonomista, pravnika i određenih profesorskih smjerova, a koji nastaje zbog prevelikog broja kvota upisa na fakultete i srednje škole suficitarnih zanimanja te slabom opservacijom obrazovnog sustava prema potražnji tržišta rada. Danas, kada svijetom vlada zdravstvena kriza globalnih razmjera, pojavljuje se financijska, a u sjeni agresije na Ukrajinu, nagoviješta se čak i energetska kriza. U pozadini ovih problema nazire se problem (ne)zaposlenosti mladih u Hrvatskoj.
Naime, Hrvatska se zbog korona krize i svih popratnih elemenata u posljednje dvije godine suočava s najvećom krizom još od Domovinskog rata, a nemila situacija sve je vratila nekoliko koraka unatrag.
Tržište rada na prostorima Republike Hrvatske ujedno je i osjetljivo pitanje za koje se veže velik broj problema, a neki od njih su primjerice: male plaće za visokoobrazovane osobe, nedostatak adekvatnih radnih mjesta, iseljavanje mladih u inozemstvo te, na kraju, nezaposlenost.
U seriji tekstova koje objavljuje portal mimladi.zapošljavanje.hr već su ranije pisali o slaboj usklađenosti tržišta rada s obrazovnim programom, a situaciju je ranije dodatno pojasnio i bivši ministar znanosti i obrazovanja Pavo Barišić.
U četvrtom tromjesečju prošle godine u Hrvatskoj je bilo 1,69 milijuna zaposlenih, a nezaposlenih je bilo 115 tisuća, pa stopa anketne nezaposlenosti iznosi 6,4 posto, pokazuju podaci Državnog zavoda za statistiku (DZS) iz ankete o radnoj snazi. U tom razdoblju prosječan broj nezaposlenih prema anketi o radnoj snazi bio je manji za 10 tisuća osoba od podataka HZZ-a, pokazuju podaci.
Od pronalaska prvog posla nakon srednje škole ili pak fakulteta, mnogi mladi suočavaju se s paradoksom da trebaju iskustvo kako bi dobili posao, ali ne mogu steći iskustvo bez posla. Tako nastaje začarani krug. Posao u struci svakako je još teže pronaći ako niste završili neki studij koji je trenutno jako tražen, poput IT sektora, medicine i sl.
Katarina-Kaja Župančić mlada je povjesničarka iz Samobora, koja je otkrila još jednu svoju ljubav – novinarstvo te se zaposlila u tom sektoru. Naime, Katarina-Kaja diplomirala je suvremenu povijest, znanstveni smjer na Hrvatskom katoličkom sveučilištu, a za portal mimladi.zaposljavanje.hr opisala kakva je bila vizija njezinog zaposlenja u struci u trenutku kada je upisivala fakultet.
„Prvenstveno kod odabira fakulteta, nakon položene državne mature, najbitnije mi je bilo da upišem nešto što zaista volim, a tijekom mog osnovnoškolskog i srednjoškolskog obrazovanja povijest je bilo nešto što me najviše radovalo i što sam najviše voljela. Uvijek sam puno čitala i pisala, pa je nekako bilo ‘prirodno’ da upišem fakultet koji se time i bavi“, rekla je Katarina-Kaja na početku razgovora.
“Na početku studiranja vidjela sam se u znanosti, međutim vrlo rano sam shvatila da samo najbolji studenti imaju priliku za to. Iako sam sudjelovala na određenim znanstveno-stručnim skupovima te imam objavljen znanstveni članak, ipak, shvatila sam da to nije dovoljno pa sam znala da nakon završetka studija neću ostati u struci jer sam pri upisu fakulteta već znala da u školstvu ne želim raditi”, rekla je Katarina- Kaja.
Otkrila je i to je li se što dogodilo u međuvremenu, dok je stigla do diplome. Jesu li se tijekom studija promijenile njezine ambicije?
“Mislim da se u međuvremenu nije dogodilo ništa osim spoznaje o malom ‘bazenu’ mogućnosti historiografa u hrvatskoj znanost. Jednostavno – ako ne ostaneš na fakultetu ili se ne uspiješ zaposliti u Hrvatskom povijesnom institutu ili sličnim institucijama – nemaš mogućnost ostati u znanosti. A broj radnih mjesta je jako malen.”
A je li fakultet ispunio njezina očekivanja?
“Povijest je interdisciplinarna znanost, stoga se kroz fakultet uči jako puno različitih stvari. Osim povijesti tu je i sociologija, psihologija, etika, teologija, ekonomija, fizika i sve ono što su ljudi stvorili ili što je proizašlo iz njihovog djelovanja. Zadatak povjesničara je analiza i detekcija uzročno-posljedičnih veza kojima se objašnjava određeno povijesno razdoblje, događaj ili pak osoba s ciljem spoznaje o istima poboljšaju sadašnjost i budućnost. Kao student povijesti dobila sam mogućnost razvijanja kritičkog razmišljanja te interdisciplinarnost, jer povjesničar zna jako puno činjenica i podataka, a zatim ih mora objasniti ‘običnom’ čovjeku.
S diplomom povijesti zapravo se može raditi jako puno poslova, a smatram kako je na svakom pojedincu da iskoristi ono najbolje što je naučio tijekom studiranja kako bi bio što uspješniji u poslu koji obavlja. “
Osvrnula se na današnju situaciju u Hrvatskoj te opisala kolika je šansa za zaposlenje u njezinoj struci te pritom istaknula neusklađenost sustava obrazovanja s tržištem rada kao jedan od temeljnih problema.
„Nažalost, povjesničar u Hrvatskoj – u struci – jedino može raditi u školi ili u znanosti. I to je ona naša ‘stvarnost’ da u Hrvatskoj postoji devet studija povijesti, koji otprilike neki više, neki manje upisuju svake godine 40 studenata. To jednostavno nije usklađeno s tržištem rada i to je ono najtužnije“, rekla je i povukla paralelu tržišta rada sa studijem povijesti.
“Nije problem devet studija povijesti, nego to što nakon završetka jednostavno nema mjesta ni za polovicu onih koji su uspjeli doći do diplome. Pogotovo jednopredmetna povijest koju sam ja završila. Čak i da radim u školi teško bih imala punu satnicu u samo jednoj školi. Jednostavno – u Hrvatskoj visoko obrazovanje nije usklađeno s tržištem rada.”
Na upit što misli kakva je situacija u Europskoj uniji te može li situaciju u Hrvatskoj usporediti s nekom drugom EU zemljom, odgovorila je:
„Mislim da je u drugim zemljama EU puno bolje stanje jer se već s prvostupničkom diplomom može raditi i ne odlaze svi na diplomski studij. U Hrvatskoj imati prvostupničku diplomu povijesti, po mom mišljenju, gore je nego samo završiti gimnaziju jer jednostavno s tom diplomom nema posla, a nedostaje vam radno iskustvo. Ja sam se osobno prijavila na Burzu rada s diplomom prvostupnika povijesti i prvo što su me pitali bilo je želim li se prekvalificirati u komercijalista…. Mislim da to sve govori“, objasnila je.
Kao „rješenje“ problema vidi reformu visokog obrazovanja.
„Mislim da tu može pomoći samo reforma visokog obrazovanja i usklađivanje s potrebama tržišta rada. Također, moram istaknuti kako mislim da to nije problem samo povjesničara i statusa povjesničara, nego svih struka i potreba tržišta rada. Jednostavno za neke smjerove upisuje se puno više ljudi nego što je stvarna potreba za njihov rad u struci, dok za druge koji su potrebni imaju jako male upisne kvote“, rekla je mlada sugovornica.
Oko 140 000 radnika u Hrvatskoj će do 2030. morati promijeniti zanimanje?
Mediji su još prošle godine pisali o analizi koju je McKinsey&Company Adriatic proveo u suradnji s istraživačkim institutom McKinsey Global Institute. Prema njoj približno 340 tisuća radnih mjesta nestat će zbog automatizacije i trendova koje je potaknula pandemija, ali ona će biti zamijenjena gotovo istim brojem novih radnih mjesta u novim zanimanjima i rastućim industrijama. Stoga su iz McKinseyja istaknuli kako će do kraja desetljeća gotovo 140 tisuća radnika u Hrvatskoj trebati promijeniti zanimanje da bi ostali zaposleni.
Povijest i novinarstvo
Katarina-Kaja je otkrila kako se pronašla i snašla u novinarstvu.
“Mislim da na to pitanje odgovor imaju moji urednici. Ja ovdje mogu odgovoriti da su povijest i novinarstvo vrlo slični. Naime, glavni cilj povijesti je tragati za istinom, a smatram da je to cilj i novinarstva. Ipak, mislim da postoje dvije veće razlike. Prva je forma. U novinarstvu se piše u kraćoj i jednostavnijoj formi, koja mora biti informativna i zanimljiva u isto vrijeme. Historiografija je ipak znanost koja zahtjeva puno veću formu, zato se i pišu članci i knjige koje otkrivaju neka nova otkrića o djelovanju čovjeka.
Kao drugu veliku razliku istaknula bih izvore. Naime, povijesni izvori su pisani, materijalni, zvukovni, slikovni, usmeni, stoga su uglavnom dokumenti, arhivska građa itd. Novinarstvo je prisutno u trenutku samih događaja pa su izvori osobe, trenutni događaji, društvene mreže itd.”, napomenula je.
Dodala je kako iako nije završila novinarstvo, smatra da joj je studij povijesti upravo dao dovoljno alata da se snađe u novinarstvu kao struci.
“Dakle, lakše mi je utvrditi vjerodostojnost informacija ili pak razlučiti što je to bitno u ‘šumi’ informacija ili ne jer zbog dugogodišnje analize uzročno-posljedičnih veza mogu predvidjeti buduće događaje, posebice političke”, objasnila je.
Na samom kraju otkrila nam je je li joj žao što je upisala i završila upravo taj studij te da danas upisuje fakultet bi li ponovno učinila i upisala isto.
“Nije mi žao zbog odabira studija jer sam studirala ono što volim. Kada bih ponovno nešto upisivala – opet bih upisala isto. Najviše zbog interdiscipliniranosti koju sam stekla studirajući povijest. Znala sam da mi izbor mog studija neće donijeti neku veliku financijsku budućnost, ali bilo mi je bitnije da studiram ono što volim nego da studiram nešto što će mi samo donijeti financijsku stabilnost, a ne i sreću i radost”, zaključila je Katarina-Kaja za kraj.
Autor: Bjonda Lučić
Foto: privatna arhiva
Projekt ‘mimladi.hr – novo lice naslovnice’ sufinancira Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda u iznosu od 800.070,02 HKR. Trajanje projekta je dvije godine, a ukupna vrijednost projekta iznosi 941.258,85 HRK. Sadržaj članka isključiva je odgovornost Svjetskog saveza mladih Hrvatska.
