“Volim snijeg koji me podsjeća na djetinjstvo, stoga sam u planinama potražio bijelu čaroliju koje više u gradovima nemamo. Čaroban je zvuk dereza koje škripaju po tvrdom snijegu i ledu, a osjećaj postignuća nakon ispenjanog vrha ispunjava vječitu težnju za dosezanjem neba, koliko god da vrh bio visok”, rekao nam je Matej Perkov (42).
Ovaj visokogorac, putopisac i motivator rođen je u Koprivnici, a planine su mu životna inspiracija. Perkov se bavi ekspedicijskim visokogorskim planinarenjem, drži predavanja, piše knjige i radi filmove o svojim putovanjima i usponima. Imao je ekspedicije po Gruziji, Iranu, Maroku i mnogo puta u Alpama. Obišao je većinu Balkana u projektu “Bijeli divovi Balkana”, a kruna svega je prošlogodišnja ekspedicija u Himalaje, kada je s prijateljima ispenjao 6189 m visok Island Peak koji se nalazi u okrilju poznatih gorostasa Lhotse i Mount Everest. Ovaj strastveni planinarski putopisac zaljubljen je i u hrvatske planine te posebice voli promovirati našu zemlju uz projekt “Hrvatsku volim putujući”.
Ipak, jedna mu je svjetska planina ostala u posebnom sjećanju. Napravio je tako seriju solo ekspedicija na Monte Rosu, prelijepi planinski masiv na granici Italije i Švicarske. Tamo je bio čak četiri puta, a planira se ponovno vratiti. Nedavno je u knjižnici Ivana Brlić Mažuranić u Zagrebu imao promociju svoje četvrtke knjige “Pišem grafite na duši planine” koja predstavlja jedinstveni spoj planinarstva i urbanih supkultura.
U intervjuu za Generaciju upitali smo ga o počecima u alpinizmu, vrhovima koje je dosad osvojio, najdražim ekspedicijama i usponima, znanjima i vještinama koje su ključne za ovaj sport, izazovima s kojima se susretao u alpinizmu, najnovijoj knjizi i planovima za budućnost.
Foto: privatna arhiva
‘Ti usponi počeli su me obogaćivati’
Koliko ste dugo u alpinizmu i što vas je privuklo ovome nimalo lakom sportu?
Prvi planinarski izlet za mene je bio prava avantura sada već davne 1994. godine, na čak 309 m visoku Bilogoru pored rodne Koprivnice. Nakon toga sam s planinarskim društvom „Pevec“ počeo obilaziti Kalnik, Sljeme, Velebit, Julijske Alpe, Dolomite.. S brojnim izletima i godinama koje su uslijedila strast prema planinama sve je više rasla. Putovanja i ti usponi počeli su me obogaćivati i bili su zanimljiva životna škola, a prelaskom 30-ih godina krenuo sam se baviti visokogorstvom, odnosno težim i zahtjevnijim usponima na visoke planine i poznate svjetske vrhove.
Volim snijeg koji me podsjeća na djetinjstvo, stoga sam u planinama potražio bijelu čaroliju koje više u gradovima nemamo. Čaroban je zvuk dereza koje škripaju po tvrdom snijegu i ledu, a osjećaj postignuća nakon ispenjanog vrha ispunjava vječitu težnju za dosezanjem neba, koliko god da vrh bio visok. U namjeri da prikupim novac za nadolazeće ekspedicije, počeo sam dijeliti svoje priče s drugima kroz knjige, reportaže, filmove i putopisna predavanja.
Koje ste sve vrhove osvojili i na kojim ste sve planinama bili? Koje su vam neke od najtežih, ali i neke od najdražih ekspedicija?
U začetku bavljenja visokogorstvom moji su ciljevi bili klasični – popeti se na impozantni Grossglockner, najviši vrh Austrije, potom zimski uspon na Triglav koji je pojam planinarske kulture u bivšoj Jugoslaviji, stati nogom na moćni Mont Blanc 4810 m, najviši vrh Alpa i “stare” Europe…Sada već davnih 2013., 2014. i 2015. godine napravio sam seriju solo ekspedicija na Monte Rosu, prelijepi planinski masiv na granici Italije i Švicarske koji broji čak 19 vrhova koji nadmašuju 4000 metara. Ispenjao sam gotovo sve, njih 18, a taj jedan me strpljivo čeka i tiho doziva. U nakani da ne radim sve isto kao drugi, odlučio sam se za drugi pristup visokogorstvu i ekspedicionizmu, u težnji da osim fizičkog pothvata zadovoljim težnju za upoznavanjem lokalnih kultura i emotivnog identiteta destinacije kojom putujem.
Napravio sam serijal od četiri “From sea to summit” ekspedicije, odlučivši se krenuti na poznate vrhove krenuvši od plaže, s 0 metara nadmorske visine. Ti su projekti obilježili moju visokogorsku karijeru i neopisivo me obogatili: uspon na 4164 m visok Toubkal na Atlasu u Maroku, zatim 5674 m visok Damavand u Iranu, uspon s plaže u gradu Savona u Italiji do Mont Blanca kojeg sam ispenjao po drugi put, te jedna “manja”, ali meni vrlo draga tura kada sam od Balatona, kao ostatka Panonskog mora, pješačio do 300 km udaljenog vrha Kekes na planini Matra koji je sa skromnih 1014 m najviši vrh Mađarske.
Paralelno bih svake godine u veljači putovao zemljama u regiji u sklopu projekta “Bijeli divovi Balkana”, čiji je cilj promocija zahtjevnih uspona na visoke balkanske planine u surovim, zimskim uvjetima te upoznavanje lokalnih kultura i upoznavanje ljudi koji su posvuda divni. Kruna svega je prošlogodišnja ekspedicija u Himalaje, kada sam s prijateljima ispenjao 6189 m visok Island Peak koji se nalazi u okrilju poznatih gorostasa Lhotse i Mount Everest.
Foto: privatna arhiva
‘Planina neće pobjeći, a život je vrijedan’
Koja znanja i vještine su ključne za preživljavanje u surovim uvjetima na planini? Što je sve ključno za osvajanje najviših vrhova?
S godinama sam mnogo učio slušajući savjete starijih i iskusnijih planinara, te sam gotovo fanatično ‘gutao’ sve knjige, reportaže i članke koji imaju ikakve veze s planinama i ekspedicijama. Pohodio sam bezbrojna planinarska i alpinistička predavanja, te naposljetku uz planinarsku školicu završio i tečaj za planinskog vodiča koji mi je omogućio napredna znanja u izradi čvorova i sidrišta, te brojnim tehnikama penjanja i silaza. Bila su to korisna znanja koja sam primjenjivao na brojnim usponima, a posebna dimenzija mojih putovanja jest činjenica da odlazim sam, ovisim o sebi i stoga moram pažljivo donositi odluke misleći na svoju sigurnost. Naučio sam procijeniti situaciju, odustati i uzmaknuti ukoliko treba jer planina neće pobjeći, a život je vrijedan i samo je jedan.
Bezbroj noći spavao sam po raznim planinarskim skloništima, šatoru, te improviziranim bivacima koji su mi ujedno bili i test opreme. Oprema je skupa, ali kada se jednom smrzneš i provedeš noć ne sklopivši oka, onda ti nije više teško izdvojiti sredstva za kvalitetnu vreću za spavanje, jaknu ili cipele. Učio sam od iskusnijih, a mladi planinari i visokogorci poneseni znatiželjom i adrenalinom nemaju volje i koncentracije kako bi se upustili u proces skupljanja iskustva koji traje godinama. Ljudi kupe prve gojzerice i nakon Sljemena prvi idući ciljevi su im Triglav i Mont Blanc, Aconcaqua ili himalajski 6-tisućnjaci. Takav pristup smatram lošim i nažalost, kao rezultat imamo brojne smrtne slučajeve zadnjih godina. Tužan sam i ljutit zbog gubitka mladih života, zbog imena koja su izgravirana u memorijalne mramorne pločice samo zato jer ti ljudi nisu imali strpljenja. Živimo u vrijeme kada je sve dostupnije negoli prije, od opreme do organiziranih putovanja, pa ljudi žele sve na brzinu.
Kako se osjećate svaki puta kada se upustite u novu alpinističku avanturu, a kako kada napokon dođete na vrh?
Ponekad se pitam da li ja biram avanture ili te avanture biraju mene. Ono što mi je najvažnije, osim izazova i atraktivnog putovanja, jest emocionalno spajanje s planinom na koju se penjem i zbog toga su moje ekspedicije protkane čarolijom koju, jasno mi je, mnogi ne razumiju. U pozadini mojih planova, pristupa i ponašanja su stotine pročitanih knjiga i utjecaj brojnih alpinističkih “faca” od kojih bi pokupio ono što mi se sviđa, da bih na kraju bio nagrađen jedinstvenim doživljajima koji su teško opisivi. Kad sam 2024. godine napravio prvi povijesni zimski solo uspon na prelijepi Golem Korab koji je najviši vrh Makedonije sa svojih 2764 m, imao sam povlasticu stajati na vrhu u carstvu snijega i leda, gledajući planine i divljinu oko sebe, svjestan činjenice da na bilo koju strane na 25 km nema živog čovjeka.
Kada sam početkom 2025. godine pokušao zimski solo uspon na Mytikas, najviši vrh grčke i jedan od najviših vrhova Balkana poznatiji pod imenom Olimp, bilo je to hodočašće na lokaciju koja je kolijevka svjetske religije i civilizacije. Sunčama mediteranska Grčka meni se predstavila kao surova Himalaja dok sam se po metar i po dubokom snijegu penjao na 2700 m visoke vrhove Toumba i Profitis Ilias, a pratio me iz sela ovčarski pas kojeg sam nazvao Zorba. Nakon uspona na Plato Muza stigli smo na spomenute vrhove, vjetar je divljao i nosio ledene kristaliće naokolo pod plavim nebom, a iznad nas se poput vrhovnog autoriteta nadvijala stijena Stefani, po legendi Zeusovo prijestolje. Tog trenutka na planini smo bili samo Zeus, ja i taj siroti smrznuti pas. To su emocije i utisci koji obilježavaju moje avanture jer živim u svijetu kojeg percipiram onako kako meni odgovara.
Foto: privatna arhiva
‘Stijene planina nerijetko su urešene zanimljivim natpisima’
O čemu pišete u svojoj najnovijoj knjizi “Pišem grafite na duši planine”? Kakve su dosadašnje reakcije na knjigu? Vaši pothvati vam često služe kao inspiracija – koju biste vašu knjigu ili film izdvojili?
Koliko god volio prirodu i planine, ja sam odrastao u gradu i dijete sam asfalta. Kao mladić odlazio sam na punk koncerte i rokerske festivale, motorijade, te su glazbene supkulture mnogo utjecale na moje odrastanje i kulturno sazrijevanje. Fasciniralo me koliko je planinarstvo slično spomenutim supkulturama: dio sam grupice ljudi koji imaju svoj svijet, svoju kulturu, svoj stil, istomišljenici smo koji dijele jednake strasti, pomažemo si i naše izlete obilježava solidarnost, zajedno jedemo i dijelimo hranu, uživamo u jednostavnim malim stvarima. Obilježje rocka i punka su grafiti po fasadama, a stijene planina nerijetko su urešene zanimljivim natpisima, crtežima. U Himalaji to su budističke molitve, u Alpama i u nas to su markacistički humor ili emotivni stihovi poput “Najljepša su brda sve ostalo su igrarije – pozdrav s Ćićarije”, koji se nalazi u selu Slum na Ćićariji.
Čitajući brojne grafite s fasada, stavljao sam ih u kontekst svog ekspedicionizma, planinarstva, trčanja, treniranja, svog životnog puta. Kreirao sam kolaže koristeći fotografije iz planina i ubacivao prigodne grafite, pa je ispala jedna jako zgodna knjiga koja, osim elemenata putopisa, također može biti i svojevrsni selfhelp, motivacija, te humorom protkana životna priča autora u kojoj su se mnogi pronašli. Reakcije publike su vrlo pozitivne, a kritičari su bili zbunjeni jer takav spoj planinarstva i urbanih supkultura još nitko nije napravio. To je moja četvrta knjiga. Nisam najbolji planinarski pisac, daleko od toga, no uvjeren sam da moja škrabanje nešto vrijedi pa pomalo bahato ističem da ću bez sustezanja vratiti novac nezadovoljnom čitatelju. Eto, još se nitko nije požalio.
Na jednu planinu, odnosno vrh popeli ste se čak četiri puta. Zašto toliko volite Monte Rosu? Ispričajte nam vaše iskustvo penjanja na ovu planinu.
Monte Rosu posjetio sam čak četiri puta, ne samo zato jer je to lijepa planina. Te davne 2012. godine sam s prijateljima, dragi moji Goga i Željko, sjeo u auto i uputili smo se u Alpe. S vodičem smo se posvađali, te ga izbacili zajedno s ruksakom uoči samog polaska, ostavivši ga zbunjenog i ogorčenog na parkingu. Veselo smo pojurili prema granici, shvativši da radimo nešto otkačeno i bezobrazno: tri planinara visokogorca totalna početnika idu na vrhove 4000 m bez stručne pratnje. Bili smo izuzetno snalažljivi, donosili smo dobre odluke, koristili znanja koja imamo i popeli smo se na najviši vrh Italije Gran Paradiso visok 4064 m, te jednostavne Pyramide Vincent (4215 m) i Balmenhorn (4167 m).
Bili smo sretni i ponosni zbog našeg pothvata i to je izrazito utjecalo na moje buduće pohode Alpama te sam odlučio da nikada više neću koristiti žičare i od podnožja se želim penjati snagom svojih mišića. Naredne 2013. godine uputio sam se sam na isto mjesto i popeo odjednom 10 vrhova preko 4000 metara, 2014. penjao sam se vrhovima centralnog dijela masiva, a 2015. sam na zapadnom dijelu planine iskušavajući izloženost popeo sve vrhove od Breithorna do Polluxa. Zaljubljenost, magija, leptirići u trbuhu, iznenađenje, avanturistički duh i oduševljenje kulturnom raznolikošću jer kad god bih se penjao na te 4-tisućnjake, kretao bih iz druge doline u kojoj gorštaci imaju posebni identitet.
Foto: privatna arhiva
‘Svaka naša regija i njena planina posebne su priče’
Predstavite nam projekt “Hrvatsku volim putujući”. Zašto volite promovirati našu zemlju?
Putujmo svojom zemljom da bismo je bolje upoznali, upoznajmo je da bismo je više voljeli! To je geslo s kojim sam krenuo u planinarske pohode hrvatskim gorjem, krstareći planinarskim stazama od pitomih slavonskih i zagorskih planina, pa do surovih Gorskog Kotara, Velebita i Biokova. Svaka naša regija i njena planina posebne su priče. Nije to samo unikatna prirodna baština, već i kultura koja nažalost rapidno nestaje pred našim očima. Svijet se ubrzano mijenja i kojekakvi gospodarski i politički trendovi diktiraju pravila koja ne idu uvijek ukorak s ritmom planine i lokalnih žitelja.
Masovna depopulacija planinskih sela, izgubljeni običaji te ruševne kamene kućice i pastirski stanovi koji tišinom kazuju priču o nekadašnjem životu. Životu kojeg možemo upoznati čitajući “Velebit se nadvio nad more” Šime Balena, dnevničke zapise Radivoja Simonovića i stare dokumentarce TV Zagreb “Djeca iz Jasenica” ili “Kruševo – priprema i gonjenje ovaca na Velebit”.
Kada hodam stazama naših primorskih planina volim utonuti u taj svijet mašte i prošlosti, osjećajući težak život onih koje više nema, duše koje počivaju na mirilima, ili pucketanje vatre u planinarskom skloništu koja je zanimljivija od televizijskog programa i ljudima je raspirivala maštu za osmišljavanje tradicionalnih priča i legendi o vilama, utvarama i mračnim silama. Ljudi su se tako zabavljali, ali i jedni druge pomalo plašili, posebice djecu, kako bi bili oprezniji i da ne lutaju u opasne dijelove planine.
Foto: privatna arhiva
‘Planina i izazova je tako mnogo’
Za kraj, recite nam za koje se uspone trenutno spremate i koji biste vrh još voljeli ostvariti u budućnosti?
Ponekad mi je teško biti emotivac, jer emocije te odvedu na razna mjesta koja te mijenjaju kao osobu, nadopunjuju, a ponekad i oduzimaju dio tebe. Vođen emocijama i pričama često na kavi s prijateljima alpinistima i planinarima opčinjeno mašem rukama i redovito prolijem šalicu kave ili bočicu soka dok objašnjavam zašto želim obići neku trasu, planinu, osvojiti neki vrh. Osvajam vrhove, da, mada mnogi kažu da se vrhovi ne osvajaju. Osvajam ih svojim pogledom, ljubavlju, riječima, pjesmom, ponašanjem.
Planine su poput ljudi, emotivne, vole ljude, vole da ih se posjećuje i obasipa pažnjom, željne su igre i pretendiraju odnosu koji je ispunjen poštivanjem. Izrazito su moćne, razgovaraju međusobno, ispunjavaju želje, daju odgovore na mnoga pitanja koja nas muče. Taj odnos uvijek će biti konstanta u mojim visokogorskim stremljenjima kamo god pošao, a osim brojnih vrhova na Balkanu u zimskim uvjetima moram izdvojiti da mi je velika želja popeti se na još jedan poznatiji svjetski vrh od šest ili sedam tisuća metara, ovisno o troškovima i logističkoj zahtjevnosti.
Volio bih se još jednom vratiti na moćni Atlas i uživati u afričkom snijegu i ledu, popeti se na poneki alpski 4-tisućnjak, lutati Dolomitima i Slovenijom… Život je kratak, a planina i izazova je tako mnogo! Najvažnije je imati mir, biti u redu sa sobom i biti zahvalan i sretan kad god napraviš lijepi uspon i putovanje, te se oduprijeti frustraciji jer negdje drugdje iz raznih razloga ne možeš otići ili se nisi popeo. Moja radosna misija je posjećivati staze i vrhove praveći društvo planinama na koje ljudi rijetko odlaze, na uzajamnu radost mene i tih planinskih divova koji su najljepši kada su nasmiješeni dok zajedno dotičemo nebo!
Maja Šubarić Mahmuljin
Foto: privatna arhiva
