“Najveća podrška su mi bila moja djeca i ostala obitelj. Vrlo su me iznenadili svi moji prijatelji i poslovni partneri koji su danima zvali i još uvijek zovu i nude pomoć – od vožnje do doktora do odlaska u trgovinu”, rekla nam je Đurđa Stilin (67) iz Zagreba kojoj se život uvelike promijenio nakon moždanog udara.

Ova majka dvoje djece i ponosna baka po struci je ovlašteni revizor, a završila je Ekonomski fakultet u Zagrebu. Ima obiteljsku tvrtku i bavi se financijama, no već je dvije godine u mirovini i radi na pola radnog vremena. Trenutačno se oporavlja od teških posljedica moždanog udara koji je doživjela u kolovozu prošle godine, a za naš se portal prisjetila prvih simptoma i liječenja.

Ususret Danu crvenih haljina upitali smo ju kako je izgledala njezina borba s ovom teškom bolešću, tko joj je bio najveća podrška, koliko joj se život promijenio i što bi poručila svima, a posebice ženama, vezano uz brigu za vlastito zdravlje.

Jeste li primijetili rane simptome moždanog udara?

Nisam imala nikakve simptome. Tlak mi je bio relativno u redu, nisam patila od glavobolja. Godinama sam imala povišene masnoće u krvi, ali ne strašno. Nisam pojma imala da imam aneurizmu na prednjem režnju mozga. Aneurizma mi je prsnula 25. kolovoza 2025. godine i već idućeg dana sam hitno operirana na Rebru.

Foto: Zvonimir Ferina

‘Bol je bila užasna’

Kada je započela i kako je izgledala vaša borba s ovom bolešću?

Toga dana, 25. kolovoza, vraćala sam se s mora s mojom 9-godišnjom unučicom i stali smo u Gorskom kotaru da pokupimo moju 90-godišnju majku i da je vozimo u Zagreb na neke dogovorene preglede kod liječnika. Bio je divan sunčan dan i baš sam se dobro i opušteno osjećala nakon godišnjeg jer sam imala napornu godinu iza sebe. U kupaoni sam se sagnula nad kadom i u tom trenutku sam osjetila snažan udar u glavu, u prednjem dijelu čela. Bol je bila užasna, kakvu do tada nisam osjetila nikada u životu. Doteturala sam u dnevni boravak i rekla mami da zove hitnu Vrbovsko odmah. Mama je razgovarala sa nekom gospođom u Hitnoj i tražila sam je da mi da telefon da joj ja objasnim što mi je.

Uglavnom, hitna je tvrdila da imam početak viroze i da se radi o običnoj glavobolji na što sam joj ja uporno tvrdila da nije glavobolja, da ja znam kako počinje glavobolja, već da mi je nešto eksplodiralo u glavi. I to je moje zadnje sjećanje. Nakon toga gubim svijest i prva svjesna radnja mi je bila 26. rujna, dakle, mjesec dana kasnije. Kolima saniteta koja su me vozila s Rebra u toplice. Tih mjesec dana mog života i dalje mi nedostaje. Kćer mi je rekla da je hitna došla to popodne i da su mi dali injekciju za smirenje i uputu da legnem i odspavam pa da će glavobolja proći do jutra.

Na uporno inzistiranje kćeri i sina došli su po mene tek drugi dan dopodne i odvezli su me u bolnicu Karlovac. Iz Karlovca me hitna prebacila na operaciju 26. kolovoza na Rebro gdje mi je aneurizma operirana isti dan, skoro 24 sata od prsnuća. U bolnici sam nakon operacije bila mjesec dana, uglavnom spavala i još uvijek se apsolutno ničega ne sjećam iz bolnice. Svi mi govore kako sam hrabra, a u meni je samo proradio instinkt za preživljavanje. Previše volim svoj život i ljude koji me okružuju i jednostavno nije bila opcija da odem.

‘Odlučila sam da više nema sjedilačkog života’

Koliko vam se život promijenio nakon moždanog udara? Jeste li promijenili neke životne navike i tko vam je bio najveća podrška?

Promijenila sam sve životne navike na koje sam mogla utjecati. Prestala sam pušiti, počela sam se zdravije hraniti, pazim na razinu kolesterola u krvi i redovno mjerim tlak. Osim toga, imam fizikalnu terapiju u kući već tri mjeseca, redovito šećem s fizioterapeutom. Odlučila sam da više nema sjedilačkog života. Sve to sam mogla zahvaljujući činjenici da sam još uvijek na bolovanju pa si mogu posložiti život daleko od poslovnog stresa.

Najveća podrška su mi bila moja djeca i ostala obitelj. Vrlo su me iznenadili svi moji prijatelji i poslovni partneri koji su danima zvali i još uvijek zovu i nude pomoć, od vožnje do doktora do odlaska u trgovinu. U početku, po izlasku iz toplica, sam imala svu moguću pomoć. S obzirom na to da sama živim, moja kćer je po mojem izlasku iz toplica preselila svoj ured kod mene doma i bila uz mene dva tjedna 24 sata dnevno. Sin je uskakao po potrebi i preko vikenda.

Za kraj, koliko vam znači sudjelovanje u akciji Dan crvenih haljina i što biste poručili svima, posebice ženama, vezano uz brigu o zdravlju?

Prvi put sudjelujem u akciji, ali mi akcija nije nepoznata. Pratim akciju i zadnjih pet, šest godina redovno nosim crveno prvi petak u veljači. Kao da sam znala.

Vodite brigu o svom zdravlju, osluškujte svoje tijelo i nemojte se forsirati. Leći i odmoriti tijekom dana ili nekoga odbiti nije znak slabosti. Ne moramo sve odraditi i ne moramo se svuda trpati u prve redove i nositi tuđe terete. Da bismo preživjeli ovaj ludi životni tempo malo moramo biti i sebični jer samo tako imamo šanse dočekati duboku starost na nogama i bistre glave. Nema ništa ljepše nego gospođa u poznim godinama koja je funkcionalna, sređena i bistra.

Maja Šubarić Mahmuljin

Foto: Zvonimir Ferina