“Mi svakodnevno živimo poprilično nepovezani, neprisutni, u nekim svojim mislima, s određenim očekivanjima, što je osobi na spektru izuzetno odbojno, ne osjeti nikakvu želju za komunikacijom s ljudima u takvom stanju. Uistinu te to osvijesti i promijeni. Zahvalna sam tom dječaku, puno sam naučila samo bivajući i igrajući se s njim”, rekla nam je Jelena Š., volonterka iz Zagreba koju je oplemenilo druženje s djecom s teškoćama.

Volontiranjem u udruzi “Progovori autizam-širi ljubav”, kako ističe, otvorili su joj se novi vidici. Udruga je to koja pruža podršku osobama s autizmom i njihovim obiteljima te je mjesto pozitivne inspiracije za obitelji suočene s izazovom spektra. Predsjednica udruge Nataša Bahun i sama je majka dječaka s autizmom te provodi edukaciju volontera koji dolaze u obitelji djece s autizmom i kroz igru s mališanima usvajaju razna znanja i vještine te se uče prihvaćanju.

No, uz ovo volontersko iskustvo, naša je sugovornica imala sasvim drugačije iskustvo volontiranja na Paklenici. U to vrijeme se počela baviti alpinističkim penjanjem, a Paklenica je pravi mali raj za tu aktivnost. Dane je provodila šetajući po parku i informirajući ljude o pogodnostima i mogućnostima.

Kako bismo saznali više o prednostima volontiranja, kontaktirali smo Jelenu koja je za Generaciju podijelila svoje iskustvo volontiranja. Zanimalo nas je kako to da se odlučila volontirati, kakva su joj dosadašnja iskustva, što ju motivira za rad s djecom s teškoćama, koliko joj znači volontiranje te što bi poručila svima koji se još nisu okušali u volonterskom radu.

Foto: privatna arhiva

‘Imala sam potrebu biti korisna’

Kada i zašto ste se odlučili na volontiranje? Zašto ste odabrali rad s djecom s teškoćama? 

To je bilo razdoblje kad sam bila nezaposlena, i kako posao nikako nije dolazio, imala sam potrebu biti korisna. Iskreno, potražila sam volonterske poslove na internetu i nekako spletom okolnosti otvorilo mi se baš mjesto asistenta za dječaka na spektru autizma. Nije mi prvenstveno namjera bila raditi s djecom s teškoćama, ali eto, život mi je servirao upravo to iskustvo. Kasnije sam i spoznala zašto”, započela je Jelena.

Koliko se vaš stav prema takvim osobama promijenio? Kako sada gledate na djecu s autizmom i razumijete li ih bolje?

Da, u potpunosti se promijenio, i prema njima, ali i prema meni samoj. Prije mi je to bila sam riječ, nepoznata “dijagnoza”, nešto što se tamo negdje događa nekome drugome, a meni je skroz nepoznato. Učeći o programu prilagodbe djece na spektru, te boraveći s dječakom i njegovom majkom, posvijestila sam toliko toga. Prepoznala sam i svoje nedijagnosticirane aspekte autizma, pronašla poveznicu s terapijskim radom kojeg sam onda radila, i nekako mi se puno kockica posložilo o senzibilitetu, prisutnosti, povezanosti, regulaciji živčanog sustava. Tako da sam doživjela pravo malo prosvjetljenje. I dan danas mi je fascinantno kako sam od svih mogućih programa volontiranja “nabasala” baš na taj. 

Opišite nam svoje iskustvo volontiranja u udruzi “Progovori autizam-širi ljubav”.

Osnivačica je predivna žena, hrabra majka koja nikako ne prestaje tražiti odgovore, unaprjeđivati sebe, osvještavati okolinu… Otvara nove vidike i daje nadu svim roditeljima koji se bore, boje i ne znaju kako biti sa svojim djetetom. Kako je volontiranje izgledalo tako da se igram s dječakom, ostalo mi je u lijepom sjećanju. Zamisli, igraš se s djetetom (postoje određene smjernice koje moraš pratiti) i na taj način pomažeš njemu da se lakše poveže s ljudima. Uvidjela sam puno sličnosti s terapijskim radom, koliko je važno biti uistinu prisutan i bez ikakvih očekivanja. Mi svakodnevno živimo poprilično nepovezani, neprisutni, u nekim svojim mislim, s određenim očekivanjima, što je osobi na spektru izuzetno odbojno, ne osjeti nikakvu želju za komunikacijom s ljudima u takvom stanju. Uistinu te to osvijesti i promijeni. Zahvalna sam tom dječaku, puno sam naučila samo bivajući i igrajući se s njim.

Foto: privatna arhiva

‘Najdragocjenije je novo iskustvo’

To vam nije jedino volontersko iskustvo. Kako vam je bilo volontirati na Paklenici? 

Da, ovo je pak skroz drugačije iskustvo. Željela sam provesti ljetovanje drugačije nego uobičajeno i poznato, odmaranje na plaži. Prijavila sam se volontirati u nekoliko nacionalnih parkova, i eto primili su me na Paklenici. Što mi je bilo posebno drago, jer sam se u to vrijeme počela baviti alpinističkim penjanjem, a Paklenica je pravi mali raj za tu aktivnost. Dane sam provodila šetajući po parku i informirajući ljude o pogodnostima i mogućnostima. Obožavam biti uronjena u prirodu, tako su mi jedne od najdražih uspomena hodanje po koritu Pakleničkog potoka, kupanje u njegovim prirodnim lagunama, penjanje po stijenama…Dakle, totalna divljina i osjećaj životnosti. Novo iskustvo mi je bilo i spavanje u šatoru, razgovor na stranom jeziku i upoznavanje ljudi iz čitavog svijeta. Pogodnosti je uistinu nebrojeno, a posebno su mi bili dragi djelatnici parka, osjećala sam se kao dio njihovog tima.

Koje su po vama prednosti volontiranja za mlade, ali i za osobe svih dobi?

Teško je pobrojiti i obujmiti sve prednosti. Najdragocjenije je novo iskustvo, da doživiš nešto van svoje zone komfora, onog svakodnevno poznatoga. Susreti s drugačijim ljudima i izazovi savladavanja novih vještina je nekako prvo što ljudima padne na pamet, ali ima i onaj osobni, naš “introvertirani” dio koji se suočava s novim stanjima, emocijama, osvještavanjem, unutarnjim transformacijama, rastom. I to je nešto što nas uvijek iznenadi u volonterskim projektima. To je dio koji ne možeš nikako predvidjeti, doslovno te izuje iz cipela, iznenadi, donese unutarnje ispunjenje i osvještavanje.

Za kraj, biste li volontiranje preporučili mladima koji još nisu nikada volontirali i zašto?

Apsolutno bih preporučila, jer svako takvo iskustvo je uistinu dragocjeno. Na početku nemaš pojma što će ti sve to iskustvo donijeti. Prisutnost na volonterskom projektu može izmijeniti puno toga u tebi, ali ti i otvoriti nove putove, perspektive, uvide, ali i poznanstva, prijateljstva i životne radosti. Volontirala sam još na umjetničkim projektima, slikanja i pjevanja, i oni su me posebno napunili i promijenili na dobro. 

Foto: privatna arhiva

Dirljiva i duboko emotivna iskustva

Svoje iskustvo s nama je podijelila i S.A. iz Zagreba koja se na volontiranje prvi put odlučila prije osam godina, a razlog je bio pozitivno iskustvo njezinih prijatelja od kojih je čula za tu mogućnost. “Područje u kojem sam tada volontirala je blisko mojim interesima i prethodnom radnom mjestu. Najviše sam volontirala pjevajući u domovima za starije osobe, centru za osobe s poteškoćama u razvoju i sličnim ustanovama. Koncerte sam organizirala u suradnji s udrugama, nastupala sam s kolegama ili sama, a repertoar je bio prilagođen osobama u ustanovama. Iskustva su zaista dirljiva i duboko emotivna, pogotovo kad pjevate osobama koje su u krevetu nepokretne”, rekla nam je.

Osim već navedenog, volontirala je u Nacionalnom Parku, kod beskućnika, u školi na raznim sajmovima…Prednosti volontiranja, napomenula je, su brojne – doprinos društvu, mogućnost stjecanja radnog iskustva i novih znanja, upoznavanje novih ljudi, mogućnost putovanja i slično.

Animafest kroz oči volonterke: ‘Super način da naučiš nešto novo i dobro se zabaviš’

“Volontiranje bih svakako preporučila mladima koji još nisu volontirali zbog navedenih prednosti, kao i kvalitetnog provođenja slobodnog vremena. Također, mogu možda otkriti novo područje interesa, steći veće samopouzdanje, i navesti to iskustvo u životopisu što je svakako prednost kod traženja zaposlenja”, zaključila je ova volonterka.

Maja Šubarić Mahmuljin

Naslovna fotografija: Pixabay, ilustracija