“U mojem je životu više poteškoća bilo prije sporta nego u sportu. Bio sam mnogo zatvoreniji prije sporta. Sport me zapravo oblikovao kao osobu, nadam se na bolje”, rekao nam je Križevčanin Luka Drokan (29), parasportaš koji postiže vrhunske rezultate u obaranju ruku za osobe s invaliditetom.
Najveća postignuća su mu dvostruko zlato s Europskog prvenstva 2021., 2024. i 2025. godine te naslov svjetskog prvaka na lijevu ruku 2021., 2024. i 2025. godine. Luka trenutačno živi i trenira u Zagrebu. Rođen je s Hereditarnom spastičnom paraparezom, zbog čega mu je otežano hodanje. Počeo se baviti ovim sportom 2012. godine u Klubu za obaranje ruku Tigar u Križevcima, a kako ističe, svijet obaranje ruku, uvelike mu je pomogao kako u fizičkom, tako i psihičkom stanju. Početkom studija treninge je nastavio u klubu za Obaranje ruku Spartanci u Zagrebu. Trenira pet od sedam puta tjedno, a iza sebe ima zavidne rezultate u Hrvatskoj i inozemstvu.
Samo do 2023. godine sa svjetskih i europskih prvenstava već je osvojio 13 odličja, a od toga šest zlatnih, četiri srebrne i tri brončane. Jedan od najdražih uspjeha u karijeri mu je europsko zlato koje je osvojio kao član kluba za obaranje ruku osoba s invaliditetom Trešnjevka. To mu je i najdraža medalja u karijeri, a osvojio ju je u Grčkoj 2019. godine. U klubu mu je jako puno pomogao trener Borna Hlevnjak koji ga je usmjeravao na to kako biti sportaš i kako ispravno izvoditi treninge snage.
Velika mu je želja bila nastupiti na Paraolimpijskim igrama u Los Angelesu 2028. Naime, bilo je nagađanja da će obaranje ruke postati pokazni sport, ali to se, nažalost, nije dogodilo. Trenutačno se sprema za Svjetsko prvenstvo koje će se održati u studenom u Indiji. U intervjuu za Generaciju Luku smo upitali o dojmovima s velikih natjecanja i nastupima za Hrvatsku, dosadašnjim uspjesima i medaljama, predrasudama i prevladavanju prepreka, počecima bavljenja obaranjem ruku, kao i željama za budućnost.
Foto: WAF (World Armwrestling Federation)
‘Bez discipline nema ni rezultata’
Od kuda ljubav prema obaranju ruke? Kada i zašto ste se odlučili baviti ovim sportom i kako su izgledali vaši počeci? Kako se osjećate danas nakon europskih zlata i titule svjetskog prvaka na lijevu ruku u kategoriji osoba s invaliditetom?
Kao osoba s invaliditetom nisam imao puno izbora vezano za sport kada sam odrastao, a pošto je moj invaliditet povezan s nogama, obaranje mi se činilo kao ispravan izbor. Kao petnaestogodišnjaka me u sport uveo sin prvog trenera, i od tog dana je nastala ljubav koja traje već skoro 15 godina. Iskreno, osjećam se i dalje kao prvog dana, kao da sam sebi i dalje nešto moram dokazati.
Iza sebe imate nekoliko medalja s velikih natjecanja. Što je potrebno za vrhunske sportske rezultate i na koje ste uspjehe posebno ponosni?
Moje skromno mišljenje je da je za najbolje rezultate potrebna disciplina. Bez discipline, nema ni rezultata. Pa, kada vraćam film u nazad, mislim da sam najponosniji na zlato s Europskog 2019. godine. To je moje prvo zlato s velikih natjecanja. Pokazalo mi je da je sve moguće kada se trudiš i kada si discipliniran.
S kojim poteškoćama ste se susretali kao sportaš s invaliditetom? Jesu li treninzi i sve ostalo u dovoljnoj mjeri prilagođeni osobama poput vas? Što je sa sponzorima i državnim potporama?
Zapravo, više je bilo poteškoća prije sporta nego u sportu. Bio sam mnogo zatvoreniji prije sporta. Sport me zapravo oblikovao kao osobu, nadam se na bolje (smijeh). Sponzora nemam. Što se tiče državnih potpora – vrhunski sam sportaš 1. kategorije te zbog toga primam stipendiju. Također, imam mogućnost osvojiti državnu nagradu, ako budem prvi na europskom i/ili svjetskom prvenstvu.
Foto: WAF (World Armwrestling Federation)
Podrška supruge i majke
Koliko često trenirate i kolika je važnost sporta u vašem životu? Koliko vam znači podrška kluba i vašeg trenera?
U pravilu treniram tri dana, i onda imam dan pauze. Naravno, ne može uvijek biti tako, ali u suštini, treniram pet od sedam dana tjedno. Podrška trenera i kluba je uvijek važna, daje ti dodatan vjetar u leđa!
Tko vam je najveća podrška u životu i sportskoj karijeri?
Teško mi je izdvojiti samo jednu osobu kao najveću podršku, ima ih više. No, izdvojio bih svoju suprugu i svoju majku. Bez njih, zadnjih pet do šest godina moje karijere teško bi bile izvedive.
Jeste li se susretali s predrasudama i je li vam invaliditet bio u životu prepreka? Kako ste se nosili s time ranije, a kako danas?
Kao osoba s invaliditetom bilo je dosta prepreka i predrasuda u životu. Mogu zahvaliti svojim roditeljima koji su me odgojili tako da se s time mogu nositi. Naravno, onda je došlo malo teže razdoblje u mom životu iz kojeg me izvukao sport i supruga Mia. Uz suprugu i sport zapravo sam “odrastao”. Ponosni sam otac dvoje prekrasne djece – kćeri i sina koji su mi velika motivacija.
Foto: privatna arhiva
‘Sa sportom puno toga možete dobiti’
Proglašeni ste najboljim sportašem s invaliditetom Grada Zagreba u 2022. godini. Koliko vam znači ovo priznanje?
Priznanje mi pokazuje da se s te strane, trud isplati. Lijepo je biti prepoznat u svijetu sporta, pogotovo kada je konkurencija velika. Biti najbolji sportaš u neolimpijskim sportovima nije mala stvar.
Za koje natjecanje se trenutačno spremate i što biste još voljeli ostvariti u vašoj sportskoj karijeri? Imate li koju poruku za kraj?
Trenutačno se spremam za Svjetsko prvenstvo, u studenom u Indiji. Ono što još nisam ostvario, jest dvostruko zlato na Svjetskom prvenstvu. To mi je još trn u oku, nadam se da nakon ovog Svjetskog više neće biti. Iskoristio bih ovu priliku da pozovem osobe s invaliditetom da se pridruže sportu. Nemate što izgubiti, a puno toga možete dobiti iz toga! Po mogućnosti, neka taj sport bude obaranje ruke (smijeh).
Maja Šubarić Mahmuljin
Naslovna fotografija: WAF (World Armwrestling Federation)
*Tekst je objavljen u sklopu projekta „Sport bez granica – priče koje inspiriraju“ kojeg financira Agencija za medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
