Povratak u vrtić i školske klupe nakon ljetnih praznika za mnogu djecu može biti izazovan, ali i stresan. Nakon opuštajućeg ljeta, dolazak svakodnevne rutine, traži ponovnu prilagodbu. 

Rano ustajanje, odlazak u vrtić ili pak ponovno suočavanje sa školskim obavezama mogu probuditi nesigurnost i strah, osobito kod najmlađih školaraca. Stoga je važno da  roditelji pripreme i sebe kako bi mogli pružiti djeci podršku i pomoći im da se na novu rutinu prilagode što lakše i bez dodatnog pritiska.  Psihologinja Žana Pavlović za Direktno je objasnila zašto je povratak u rutinu težak. “Svaki povratak u rutinu je djeci težak, jer je to promjena. Bilo kakva promjena traži emocionalno i fizičko prilagođavanje. Tijekom ljeta djeca imaju više slobode, a manje obveza. Imaju više vremena s  roditeljima i manje određene predvidive strukture, a kad  se vraćaju u vrtić i školu, ponovno se suočavaju s nekim pravilima, većom količinom zahtjeva, povratkom  u grupu gdje moraju nešto dijeliti ili čekati, surađivati te nekim novim i starim očekivanjima i ritmom dana koji je do sada bio puno opušteniji. 

Kako  roditelji mogu olakšati djeci povratak u vrtić? “Kod vrtićke djece najvažniji su ritam, sigurnost i predvidivost.  Roditelji mogu djeci pomoći na način da im nekoliko dana, ili čak tjedan. dva prije povratka uvedu ranije spavanje ili neku rutinu koja je vrlo slična vrtićkoj rutini. Roditelji mogu djeci najaviti povratak u vrtić tipa: ‘U ponedjeljak idemo u vrtić’, ‘Idemo vidjeti svoju tetu i grupu’. Trebaju se držati kraćih rastanaka, naime, preduga objašnjenja samo pojačavu strah i tjeskobu djeteta. U tim danima roditelji također trebaju nastojati biti više s djetetom jer mu tada treba više nježnosti, igre i fizičkog kontakta”, ističe  psihologinja.

Povratak u školu također nije lagan. “Roditelji trebaju zajedno s djecom pripremiti stvari za školu, radni kutak, bilježnice, raspored. Treba razgovarati s djetetom o tome što očekuje od prvih dana škole, što ga veseli. Treba razgovarati i o tome da će vidjeti prijatelje koje dugo nije vidjelo. Bitno je i da roditelji ne forsiraju ocjene, nego rutinu tih prvih tjedana nastave. Također, dobra je i normalizacija emocija, odnosno da ponude i svoje iskustvo, tipa: ‘I meni je tako teško kad se vratim s godišnjeg’.

Prvašići i jaslice

Polazak u školu predstavlja svojevrsnu prekretnicu u životu djeteta, a naša sugovornica ističa da se radi o jednoj potpuno novoj situacijai u kojoj djeca ulaze u školski svijet čime se mijenja puno toga ne samo djetetu nego cijeloj obitelji. “Djeca ulaze u  školu koja im je potpuno nepoznat svijet, ulaze u novo okruženje, među nove vršnjake i novi svijet odraslih, odnosno dobivaju učitelja” ističe psihologinja dodajući da roditelj prvo treba pripremiti sebe, jer ono što oni osjećaju prelazi na dijete. “Priprema roditelja je presudna, odnosno najvažnija. Ako dijete nema određene okolnosti koje ga onemogućavaju, ono će se pripremiti samo jer sva djeca znaju da nakon šestog rođendana i puhanja šest svjećica na torti – idu u školu”, ističe. “Roditelji su ti koji često prenose svoje strahove na djecu, imaju prevelika očekivanja ili pak zastrašuju djecu školom”. roditeljima da dijete ne mora znati čitati i pisati, ali mora znati neke praktične stvari tipa obrisati sebi nos, obući si. obuti, pitati, potražiti pomoć, čekati u redu itd. 

Polazak u jaslice može bit jako stresan, kako za dijete, tako i za roditelje. Psihologinja je istaknula kako na ovu temu postoje razni webinari te da je i u ovom slučaju ključna priprema roditelja. “Ispratila sam puno generacija koje su  krenule u vrtić i jako dobro znam da ukoliko se roditelj ne pripremi za odvajanje s djetetom, dijete to osjeti i teško prolazi kroz to”, istaknula je. Kao najvažniju stavku ponovila je pripravu roditelja. “Pripremite sebe, postuno se privikavajte. Savjetuju se kratki boravci prvih dana, roditelji dijete ne bi trebali dugo ostavljajti u vrtiću, a rastanak treba biti kratak i nježan. Nipošto ne treba otići bez pozdrava s djetetom, što je nije rijetka praksa roditelja. Djetetu treba reći da će doći po njega” rekla je dodajući kako je važno i da tih dana roditelji budu fizički dosta više uz djecu.

“Vjerojatno će biti koja suza i kod roditelja i kod djece, ali ne treba skrivati suze, to je sve normalno u periodu adaptacije. Isto tako podvlačim suradnju s odgojiteljima, jako važna stvar na početku adaptacije, kad dijete krene u vrtić, ali i kasnije. Najveće  bogatstvo koje imate predajete u ruke odgajatelja i trebate razvijati topao i iskren odnos s njima”.

Emocionalni rast

Stručnjakinja je istaknula da je plač je jak signal koji roditelji čitaju na takav način da je djetetu nešto loše, ali u ističa da u situaciji kad ih  ostavljamo u vrtiću, oni ne plaču zato što je vrtić loš, nego zato što je odvajanje razvojno zahtjevno.  Naglašava i “da nije loše da dijete  u toj dobi zaplače jer je to sasvim normalno i odgovarajuće u tom periodu. Plač tada samo pokazuje da mu je u tom trenu teško i mu je teško odvojiti se od mame i tate i da je taj odnos s njima bio do tada jako dobar. Ne zna drugačije reći kako se osjeća – nego plače”, objasnila je. 

Odgovorila je i na pitanje raste li dijete emoccionalno kroz rastanke. “Rekla bih – da, ali ne treba dijete na silu gurati u iskustvo odvajanja. Ono treba biti kratko, prilgođeno dobi, predvidivo i uz  roditelja koji je smiren – dijete kroz te rastanke, odnosno kratke gubitke – uči. Mi  psiholozi kažemo da  je to jedna trauma, ali kroz nju dijete nauči puno toga. Nauči primjerice kako izdržati neku neugodu, frustraciju, nauči da se može ponovno povezati s roditeljem i da je svijet sigurno mjesto i da se neće ništa loše dogoditi ako mama ili tata odu neko vrijeme”, objasnila je i dodala da danas često uočava situaciju prezaštićivanja djece. 

Dijete se štiti da ne bi nešto neugodno doživjelo, upozorova  psihologinja dodajući da je to je loš stav.  “Ne osuđujem roditelje, ali dijete mora proći kroz određenu frustraciju kako bi razvilo svoju emocionalnu otpornost. Moramo mu dopustiti da bude tužno, razočarano i da upozna te neugodne emocije. Moramo mu dopustiti i da padne. Kako će dijete znati utješiti nekoga drugoga ako ono samo nikada nije prošlo kroz neugodnu situaciju? U tome nema ništa loše. Upravo kroz takva iskustva dijete razvija svoju emocionalnu otpornost”, zaključila je psihologinja Pavlović.

Bjonda Lučić

Foto: Unsplash