“Svi možemo nešto dati, barem svoje vrijeme koje nam se nikada neće vratiti. Dati svoje vrijeme, znanje, novac, osmijeh, dobru riječ ili zagrljaj – to tako puni i nosi osobu dalje. Kroz volontiranje upoznaješ prekrasne ljude, šire ti se vidici, naučiš puno toga, imaš dojam da je to vrijeme dragocjeno i da nije bačeno uzalud”, rekla nam je Renata Bačanek (67) iz Zagreba.

Ova je svestrana volonterka članica udruge Nismo same od 2019. godine i od tada volonterski sudjeluje u većini njezinih projekata. Godine 2022. pokrenula je projekt Book club, jedini takav klub za onkološke pacijentice u regiji. Osim što vodi Book club, organizira gostovanja pisaca i radionice te je jedna od 12 koautorica knjige priča članica kluba.

Sudjelovala je i u projektu „Nisi sama – educiraj se uz zdravu kavu s nama“ i u humanitarnim akcijama „Nisi sama – ideš s nama!“. Volontira i u udruzi Sve za nju koja joj je prva pružila pomoć kada je 2015. godine oboljela od raka dojke. Renata je zbog svojih zasluga prije dvije godine osvojila Volonterskog Oskara, prestižnu godišnju nagradu koja ističe izvanredan doprinos volontera i organizacija na području Grada Zagreba. 

U intervjuu za Generaciju pitali smo je o počecima i razlozima volontiranja, angažmanu u udrugama Nismo same i Sve za nju, Book clubu koji je pokrenula, njegovom značenju za žene oboljele od raka, prednostima volontiranja za osobe svih dobi i zašto je darovati svoje vrijeme i pomagati u zajednici važno za svaku osobu.

Kada i zašto ste se odlučili na volontiranje? Zašto ste odabrali udrugu Nismo same? 

Volontirati sam počela kada mi je kći krenula u školu. No, još dok je bila u vrtiću pratila sam djecu na izlete, čitala im i radila art projekte. Potom sam postala razredna mama, bila angažirana u vijeću roditelja i slično. Suprug i ja smo se zbog posla puno selili pa sam se u raznim zemljama prijavljivala za dobrotvorne aktivnosti, pomagala lokalnom civilnom društvu i neprofitnim organizacijama, bila aktivna u školama. Isto sam nastavila kada sam se vratila u Hrvatsku. Preko Međunarodnog kluba žena svaki smo mjesec pomagali jednoj udruzi. Bila sam i članica Lions kluba koji ima humanitarni karakter.

Kada sam se 2015. godine razboljela i dobila rak dojke, prva udruga koja mi je pomogla je bila Sve za nju. Nakon što oni pomogli meni, i ja sam zajedno s međunarodnom zajednicom organizirala razna predavanja, mala putovanja svijetom. U Nismo same sam upala preko danas pokojne prijateljice. Sviđalo mi se što sve rade sa srcem i dušom, i to vrlo korektno, pošteno i pažljivo. Sve smo onkološke pacijentice i uvijek nam je smetalo to što nas se svodilo na naše dijagnoze i govorilo ‘ti si ona koja si imala rak’.

Pokrenuli ste Book club, jedini takav klub za onkološke pacijentice u regiji. Kako ste došli na ovu ideju? Kakav je odaziv i atmosfera u klubu te koliko oboljelim ženama znači biti dio kluba?

Dugo se rađala ideja o Book clubu. To je bio način da više čitamo i izdvojimo vrijeme za sebe, a odaziv je bio fantastičan. To su tako dobre rasprave, a prepoznati smo kao iskreni i otvoreni. Rado nam dolaze domaći autori jer promoviramo domaću književnost. Putujemo zajedno, hodamo po bibliotekama i idemo na kazališne predstave. Naš mali projekt se pretvorio u nešto lijepo i veliko. Imamo aktivne članice i one tihe članice – žene koje su u procesu liječenja ili su se odselile i slično. One prate što čitamo, no ne mogu se obavezati na dolaske u udrugu. Ima nas ukupno 40-ak i više, a stalnih preko 20 članica. Jednom godišnje u prosincu kod mene imamo božićni party. Svaki je vezan uz neku knjigu i u tom se stilu obučemo i takvu hranu pripremamo.

Ženama jako puno znači biti dio kluba. Ovo je rijetko mjesto na kojem mogu reći što misle i da to je u redu. Ne treba se svima sviđati ista knjiga, no mi smo žene koje smo prošle puno i imamo svoj stav. To su iskrene, otvorene i emocijama nabite diskusije. Lijepa je razmjena mišljenja u klubu, a imamo i mlađu i stariju generaciju. Cure su zaista dušom u tom klubu, ne pričamo o bolesti već pričamo o književnosti. Ako ponekad i pričamo o bolesti, to su vrlo iskreni i otvoreni razgovori. Ima još jedan Book club u Češkoj, točnije u Pragu i u procesu smo sprijateljivanja.

Izašla je i knjiga priča članica kluba. Čeka vas promocija na Interliberu. Koje su vas priče posebno dirnule?

Da, imamo dvije knjige. Prva je knjiga priča žena “Nismo same” koje su pisale za portal. Druga je knjiga nas desetak žena koje smo napisale svoje životne priče uz puno humora, a naslov je “Od čega bute vi umrli”. Sve smo drugačije i svaka od nas nosi svoju osobnost u priče. U mojim se pričama proteže humor jer se ja tako nosim s teškoćama. Jedna članica je pisala o vrlo konkretnim stvarima. Zaista ne znam koja mi je draža i koju bi priču izdvojila.

Na koji način pomažete u ostalim humanitarnim akcijama?

Kao volonterka pomažem u pučkoj kuhinji kad mogu, u međunarodnom sam klubu žena, povremeno idem na zdrave kave. Primjerice, u Konjščini već drugu godinu zaredom organiziraju Ružičastu čajanku. Tamo ćemo pričati i o Book clubu. Svaki put kad su neke akcije naravno da se odazovem.

Koliko vam znači nominacija za Volonterskog Oskara za 2024. godinu? Pobijedili ste u finalu uz još dva kandidata.

Kada su mi cure rekle da su me nominirale plakala sam. Stvarno me to dirnulo. Divno je i to kada dođete na dodjelu i kada vidite kako predivni ljudi žive među nama. Mi smo svi navijali jedni za druge. To su sve fenomenalni ljudi. Ja ne znam kako oni to odaberu jer bi osobno svima dala nagradu. Ovo mi priznanje znači jako puno i daje mi daljnji poticaj. No, bez obzira na tu nagradu ja bih i dalje volontirala jer to je nešto što mi je prirođeno.

Za kraj, koje su po vama prednosti volontiranja za mlade, ali i za osobe svih dobi? Biste li volontiranje preporučili onima koji još nisu nikada volontirali i zašto?

Smatram da se dobrota množi dijeljenjem. Svi možemo nešto dati, barem svoje vrijeme koje nam se nikada neće vratiti. Dati svoje vrijeme, znanje, novac, dati svoj osmijeh, dobru riječ ili zagrljaj, to tako puni i nosi osobu dalje. Kroz volontiranje upoznaješ prekrasne ljude, šire ti se vidici, naučiš puno toga, imaš dojam da je to vrijeme dragocjeno i da nije bačeno uzalud. Svatko si može naći organizaciju koja mu je po mjeri. Mogućnosti su beskrajne. Uzmite prijateljicu za ruku i krenite!

Kad je riječ o prvom volontiranju, naravno da postoji pitanje od kuda krenuti. Dobar početak je Volonterski centar ili neka udruga koja vam je bliska. Pogledajte si koja bi vam odgovarala, a prvi korak je najteži. Ja nisam naletjela na udrugu koje je rekla ‘ne hvala’. Smatram da će vas volontiranje ispuniti, u to sam sigurna. Svim roditeljima savjetujem da volontiraju i da budu primjer svojoj djeci i budu im modeli u dobrom.

Maja Šubarić Mahmuljin

Foto: privatna arhiva