“Planinarenje mi pomaže u svakodnevnom životu, punom prepreka, u kojem je sljepoća poput sjene koja se 24 sata ne odvaja od mene. Svaki izlet nešto novo, priče i sjećanja koja te drže preko tjedna, do novog izleta. Družeći se s prijateljima na izletu osnažio sam i dušu i tijelo, stekao samopoštovanje i psihofizičku snagu. Planinarenje ‘melje’ sljepoću, a višesatni boravak u zagrljaju prirode opušta i smiruje”, rekao nam je Željko Brdal, jedini slijepi redovni profesor povijesti u Hrvatskoj, strastveni planinar i putopisac.
Unatoč gubitku vida, ovaj svestrani profesor povijesti i geografije iz Zagreba iz dana u dan dokazuje svojim učenicima I. OŠ Dugave i svima drugima da se može ako se hoće nadvladati i 100- postotni invaliditet te biti autor udžbenika, šahovski voditelj, strastveni planinar, aktivan hodač i još štošta. On je živi dokaz da ne smijemo dozvoliti da nas bilo kakva ograničenja i teškoće sputavaju u ostvarivanju ciljeva u životu. Posao u školi s učenicima bio mu je, kako ističe, i ostao užitak. Ima lakših i težih dana, ima dobrih i loših strana, ali nema posla bez mana.
Željko se popeo na čak 148 hrvatskih vrhova, a njegova knjiga putopisa “S bijelim štapom put planina” nadahnjujuće je štivo koje dokazuje da ni najveće prepreke ne mogu zaustaviti istinsku strast prema životu i prirodi. Redovno piše za časopise Riječ slijepih i Hrvatski planinar te na taj način promovira planinarenje i boravak u prirodi. Suprug je i otac studentice te je vrlo aktivan u društvu. Kroz projekt Pruži mi ruku OSI od 2022. godine nastoji planinarenje približiti osobama s invaliditetom. Šahovsku školu Dugave vodi tridesetak godina, a cilj mu je popularizirati šah kod učenika putem organizacije natjecanja i održavanja tjednih “treninga”.
U intervjuu za Generaciju Željko nam je otkrio više o gubitku vida, izazovima na poslu i u svakodnevnom životu, ljubavi prema planinarenju, pisanju i šahu te planovima za budućnost.
Kako ste se u počecima nosili s gubitkom vida, a kako na to gledate danas? Koliko vam je to otežalo svakodnevicu, ali i školovanje?
Najiskrenije, tijekom školovanja sam živio u skladu s pjesmom “Sve je lako kad si mlad”. Nisam uopće razmišljao o sljepoći već sam završio redovnu osnovnu školu i nakon nje upisao Centar za slijepe i slabovidne Vinko Bek. Nakon toga sam uspješno diplomirao povijest i geografiju na Filozofskom i Prirodoslovno-matematičkom fakultetu. Sve sam to odradio kao visoko slabovidna osoba koja s naočalama uspješno gleda na život. Isto tako sam se zaposlio u I. OŠ Dugave kao profesor povijesti i geografije. Retinalna pigmentoza, nasljedna genetska bolest je postepeno od moje četvrte godine napredovala te me je dovela u “carstvo mraka” u ovom stoljeću i prisilila da se suočim sa gubitkom vida.
Prekrižio sam geografiju kao predmet i posvetio se povijesti. I tada i danas me ta činjenica da sam nekada vidio, a sada ne vidim udari i baci na koljena. No, s vremenom sam naučio da se ustanem i nastavim dalje. I dan danas, nakon četvrt stoljeća suživota sa sljepoćom tjedno jednom ili dva puta se nađem na koljenima, u “bedu” ispred “zida”. I onda tražim načine da ga ili zaobiđem ili potkopam ili preskočim i to je to. Sljepoća je po meni invaliditet koji udara u glavu, stavlja te u poziciju da ovisiš da ne možeš jednostavno odraditi, ispuniti ili ostvariti nešto bez videće pomoći i to je to. To je činjenica koju se mora prihvatiti. Nije lagano, dapače meni je to baš težak udarac. No, idem dalje poput našeg Filipa Hrgovića vjerujući da mogu izdržati sve udarce. No, isto tako sve što god možeš sam kao slijepa osoba napravi to sam bez obzira koliko ti za to trebalo vremena i strpljenja, ali budi spreman priznati da neke stvari ne možeš bez videće pomoći. Tada se isplačeš i kreneš dalje u život.
Profesor ste povijesti u Dugavama. Kako vam izgleda jedan radni dan? Kako na vas gledaju učenici i uživate li u svom poslu?
Kod kuće obavljam pripreme za nastavu – čitanje lekcija, zadataka, priprema listića, a u školi slijedi izvedba. Dani se razlikuju, ovisno o tome koliko sati imam po rasporedu te se dijele na duže i kraće. Posao je dinamičan i zahtjevan. Radiš i s učenicima u školi i s njihovim roditeljima, a posla ima preko glave. Sve što mogu napravim odmah i sad, bilježim sve, ali baš sve što trebam napraviti i “križam”.
Vjerujem da učenici u meni vide profesora koji cijeni rad i zalaganje, nema milosti za nerad i nemar, ima razumijevanja za teškoće te iznad svega vjeruje u red, rad i disciplinu u izvršavanju školskih obaveza. Da, imaju slijepog profesora, profesora koji ne vidi, ali isti taj profesor dokazuje im iz dana u dan da se može ako se hoće nadvladati i 100% invaliditet te biti autor udžbenika, šahovski voditelj, strastveni planinar, aktivan hodač i još štošta. I tako ne dozvoliti da te bilo kakva ograničenja i teškoće sputavaju u ostvarivanju ciljeva u životu. Meni je posao u školi s učenicima bio i ostao užitak. Ima lakših i težih dana, ima dobrih i loših strana, ali nema posla bez mana.
S kojim ste se izazovima susretali na poslu i kako ste odrađivali školsku administraciju nekada, a kako danas? Koje je Vaše mišljenje o radnoj asistenciji za zaposlene osobe s invaliditetom?
Profesionalnu karijeru sam započeo kao profesor koji samostalno sve radi sam – od pedagoške dokumentacije do ispravljanja radnih bilježnica, zadaća i testova. Govorimo o vremenima kada je sva dokumentacija bila papirnata i vodila se ručno. Onda je došla sljepoća koja me je natjerala da ako želim zadržati posao nađem način da to sve odradim na najbolji mogući način, ali uz tuđu pomoć. Kombinirajući po dvoje učenika tajnika u svakom razredu, kolegicu Silviju u knjižnici koja mi je krajem tjedna ili mjeseca sve prepisivala u 12 papirnatih dnevnika i imenika rada te kolege s posla odradio sam sva zaduženja.
Slijedio je period kada sam bio sam s učenicima i stvarao metode, pristup i načine kako odraditi posao sa sljepoćom na leđima. Onda je došla digitalizacija, a ja sam u međuvremenu napredovao u zvanje mentora i savjetnika te sam kao takav bio dugogodišnji mentor pripravnicima koji su kod mene odrađivali godinu dana u sklopu stručnog osposobljavanja bez zasnivanja radnog odnosa. Tijekom njihovog stažiranja oni su istovremeno “pekli zanat” i vodili digitalnu pedagošku dokumentaciju. Za mene osobno je najteže bilo vrijeme “online nastave i kada sam to “preživio” mislim da mogu odraditi sve do mirovine. Sada koristim projekt radne asistencije i sve ide bez ikakvih problema glede svih obaveza i poslova. Zavod za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom (ZOSI) provodi aktivnosti vezane uz radnu asistenciju i podršku osobama s invaliditetom na radnom mjestu. Smatram da je uvođenje radne asistencije kao trajne usluge ključno i u zadržavanju radnih mjesta, ali isto tako i u zapošljavanju osoba sa invaliditetom. S tom uslugom osobe s invaliditetom na tržištu rada su potpuno konkurentne.
Strastveni ste planinar i vrlo ste aktivni u društvu. S kojim se problemima i predrasudama susrećete u svom radu i životu kao slijepa osoba?
S izazovima se susrećem u planinarenju, a s problemima u svakodnevnom životu. Problemima poput sigurnog kretanja uslijed povećanog opsega prometa u Zagrebu ili svakojake digitalizacije administracije svega i svačega – slijepima zahtjevne ili neprilagođene. Od predrasuda koje su mi išle idu i ići će mi na živce jest kada mi se na nekom šalteru ili djelatnosti xy obraća videćoj pratnji, a mene izbjegava. Naravno da ja to riješim odmah direktno na mjestu događaja, ali nekako imam osjećaj da će takva jedna predrasuda ostati zauvijek. No, nadam se da neće.
Bili ste na čak 148 hrvatskih vrhova. Koji vam je najdraži i kako održavate fizičku kondiciju? Kada i zašto ste krenuli s planinarenjem i što za vas znači ova velika strast?
Kćer je 2011. godine krenula u prvi razred OŠ Zapruđe i upisala se u školsku planinarsku grupu u kojoj na planinarenje zajedno idu djeca i roditelji. Mnoštvo školskih planinarskih izleta, tu je bio početak, a nastavak je bio učlanjenje u HPD Željezničar. Krenuo sam u Opću planinarsku školu te započeo s “berbom” vrhova iz Hrvatske planinarske obilaznice. I postao sam strastveni planinar koji kada god može ide u planine i ne bira gdje se ide već s kim se ide. Moj najdraži vrh je onaj sljedeći! Planinarenje je postalo sastavni dio mog života, užitak svih užitaka, moj famozni svemir u kojem uživam svaki put, uvijek i zauvijek. Šum rijeke i planinarski razgovori, miris šume i planinarski znoj, huk vjetra i odjek planinarskih gojzerica, cvrkut ptica i planinarske pjesme, kišne kapi i planinarski dom, jeka kanjona i zvuk planinarskih štapova obogatili su moj život.
Sve je još intenzivnije kad se tome pridoda ekipa, društvo planinara veseljaka, zaljubljenika u planine, vedrih, ispunjenih ljudi, koji uživaju u primanju i davanju pozitivne, obnovljive energije putem razgovora, zafrkancije, pjesme, druženja, ića i pića, pomoći i dijeljenja svega tijekom planinarskog izleta. Planinareći se sklapaju prijateljstva, surađuje se s planinarima i vodičima te se stječu nova iskustva u najrazličitijim situacijama. Planinareći uživam na više razina – u opisu, dodiru, zvuku i mirisu, i naravno, okusu. Sve je to neodoljivo, unatoč i usprkos umoru ili bolovima, i vrijedi svakog truda i napora!
Uživam s ruksakom na leđima, po stijenama ili ledu, na niskom minusu ili visokom plusu, po snijegu ili kiši, na livadama ili u šumi, na zemlji ili stijeni. Planinarenje mi pomaže u svakodnevnom životu, punom prepreka, u kojem je sljepoća poput sjene koja se 24 sata ne odvaja od mene. Svaki izlet nešto novo, priče i sjećanja koja te drže preko tjedna, do novog izleta. Družeći se s prijateljima na izletu osnažio sam i dušu i tijelo, stekao samopoštovanje i psihofizičku snagu. Planinarenje “melje” sljepoću, a višesatni boravak u zagrljaju prirode opušta i smiruje. Za planinarenje je potrebna kondicija te kada god mogu koliko god duže mogu hodam. Često stepenice u stubištu koristim za pravi trening – od podruma do desetog kata ima ih 202, gore dolje uz Gibonnija – hodaj i to je to.
Kada je krenuo i koliko vam znači projekt planinarenja Pruži mi ruku OSI? Kakav je odaziv osoba s invaliditetom?
Projekt Pruži mi ruku OSI ide pod tim nazivom od 2022. godine i nastoji planinarenje približiti osobama s invaliditetom. Bez obzira na vrstu invaliditeta i zdravstvenu teškoću svaka se osoba može uputiti na planinarski izlet koji je prihvatljiv njenim psiho-fizičkim ograničenjima i sposobnostima. Cilj ovih izleta jest okupiti astmu, podršku, autizam, pomoć, cerebralnu paralizu, prijateljstvo, dijabetes, druženje, intelektualne teškoće, suradnju, mišićnu distrofiju, motivaciju, nagluhost, pozitivu, operaciju, zadovoljstvo, amputaciju, zafrkanciju, karcinom, sreću, sljepoću i ponos.
Kako je nastala vaša knjiga ‘S bijelim štapom put planina’? Što se sve može naći u vašoj knjizi i koliko ste je dugo pisali? Pisali ste i udžbenik iz povijesti.
Zanimljiva je činjenica da mi je sljepoća pružila priliku da postanem koautor udžbenika iz povijesti. Naime, kada me je sljepoća sustigla morao sam naći digitalna izdanja literature. I tako sam ušao u tim Školske knjige kao vjerojatno jedini slijepi autor udžbenika u Hrvatskoj za redovne škole. Jednostavno sam prihvatio izazov da pišem udžbenik, a istovremeno sebi i okolini dokažem da se to unatoč i usprkos sljepoći može. Bilo je sve samo nije bilo lako, tisuće sati stoje iza autorskog pisanja udžbenika iz povijesti za 6. razred osnovne škole. Glede knjige “S bijelim štapom put planina” mogu reći da se ona stvarala od mog prvog objavljenog članka Sudnikov pohod u časopisu Riječ slijepih. Osim toga, počeo sam pisati i za časopis Hrvatski planinar. I tako sam korak po korak skupio dovoljno materijala koji je čekao da “prestanem” s pisanjem udžbenika koji su istini za volju toliko zahtjevni da jednostavno nije bilo vremena da se posvetim paralelno još nekom autorskom projektu tog tipa sa strane. Splet okolnosti, dva sjajna urednika – Alan i Vid, i ja kao autor i tako je knjiga slijepog strastvenog planinara 2025. godine ugledala svjetlo dana.
S kojim ciljem redovito pišete planinarske članke u časopisima Riječ slijepih i Hrvatski planinar? Zašto jednom tjedno objavljujete enigmatske premetaljke ‘Premetaljkom po hrvatskim planinama’?
Planinarski duh potaknuo me je da počnem pisati planinarske članke koji opisom izleta promoviraju planinarenje i boravak u prirodi. Istovremeno, ti su tekstovi imali za cilj popularizirati planinarenje kao aktivnost pristupačnu slijepima. Tako sam počeo objavljivati članke u audioformatu u časopisu Riječ slijepih zaradio sam stalnu rubriku pod naslovom Iz profesorova planinarskog dnevnika. Radi promoviranja planinarenja postao sam redovni autor u časopisu Hrvatski planinar. Zabavne planinarske premetaljke, koje s velikim užitkom osmišljavamo Robert Smolec i ja putem mejling liste svaki tjedan šaljemo diljem Lijepe naše s ciljem – ‘planinarenje putem enigmatike’.
Promotor ste školskog šaha i voditelj Šahovske škole Dugave već tri desetljeća. Svojevremeno ste objavili i knjigu na tu temu – Školska šahovska epidemija. Možete li nam nešto reći o tom polju vašeg djelovanja. Koji vam je cilj?
Šahovsku školu Dugave vodim tridesetak godina, a cilj je popularizirati šah kod učenika putem organizacije natjecanja i održavanja tjednih “treninga”. Knjigu ‘Školska šahovska epidemija’ sam objavio s ciljem uvođenja šaha kao izvannastavne aktivnosti u školama Republike Hrvatske jer smatram da šah ima mogućnost i odgojnog i obrazovnog djelovanja na djecu. Šah je pristupačan i djeci s invaliditetom, ravnopravno se mogu natjecati mlađi i stariji učenici, učenice i učenici zajedno te je jednostavan za održavanje pojedinačnih i ekipnih natjecanja.
Možete li nam objasniti što u vašem potpisu znači “kreator asdf jklč”?
Svaki dan, putem mejling liste šaljem diljem Lijepe naše kratka Zrnca mudrosti, Pedaliranje je zdravo, Vaga važe ne laže, Vremeplov, Obilježavanje rođendana poznatih osoba, U braku je kao u mraku, samo su neke od rubrika u tom emailu. A za kraj cijele poruke, kao šećer na kraju su četiri vica. Sve s ciljem poboljšanja psihofizičkog stanja i smanjivanja stresa uz prevenciju bijesa!
Što je to Korak po korak u I. OŠ Dugave?
Korak po korak je projekt aktivnog koračanja s ciljem popularizacije hodanja kao prihvatljive fizičke aktivnosti sadašnjih i bivših radnika I. OŠ Dugave. Korača se danima ponedjeljak-srijeda-petak – deset odabranih dana u mjesecu. Dnevni rezultat ekipe, kompletan ili nekompletan, javljaju isključivo kapetani. Koraci se mogu brojati aplikacijom za brojanje koraka na mobitelu, digitalnim satom ili pametnom narukvicom. Dnevni rezultat se šalje kapetanu/kapetanici ili kao slika zaslona ili kao fotografija brojača koraka uz obavezan prikaz datuma. U jednom danu ekipa bi trebala “nabrati” minimalno: tročlana 26 664 (8888 x 3 = 26 664); četveročlana 35 552 koraka (35 552 : 4 = 8 888); peteročlana 44 440 (44 440 : 5 = 8 888). Pobjednik je ekipa koja nabere najveći broj koraka u zadanom periodu. Konačni zbroj koraka ekipe dobiva se zbrojem koraka svih članova ekipe. Svaki mjesec tema je nešto drugo. Primjerice, u listopadu 2026. godine ekipe imaju nazive prema germanizmima u hrvatskom jeziku: Gemišt, Frajle, Šrafciger, Fajrunt, Širajzlin i Ringišpil.
Kako pronalazite vremena za sve svoje aktivnosti i koliko je važno da se slijepe i slabovidne osobe aktivno uključe u društvo?
Da bi se slijepe osobe aktivno uključile u društvo po mom mišljenju najvažnije je da po završetku školovanja nađu posao. Također, mislim da je važno da se uključe u sebi primjerenu aktivnost te tako i u slobodno vrijeme postanu vidljivi i aktivni članovi društva. Posao u školi, animacija školskog šaha, populariziranje planinarenja osoba s invaliditetom, sudjelovanje na izletima, organizacija školskih šahovskih natjecanja, nazočnost u svim mogućim medijima, pisanje udžbenika i članaka te aktivno sudjelovanje na planinarskim izletima…Kako to ostvariti? Jednostavno – kada ti se pruži prilika za nešto od navedenog to prihvatiš i uživaš u aktivnosti, druženju, organiziranju, provođenju, širenju, komunikaciji i svemu na određenu temu. Istina je daje to nekad naporno, ali to je cijena aktivnog života.
Suprug ste i otac studentice. S kojim ste se problemima susretali kao otac sa 100% invaliditetom?
Iskreno, meni je kao ocu sa 100-postotnim invaliditetom najviše nedostajala mogućnost da s kćerkom igram stolni tenis, da se zajedno biciklima odvezemo oko Jaruna, a sve je počelo s činjenicom da ja zbog sljepoće nisam mogao biti njena pratnja u parku, šetnji ili nekoj sportskoj aktivnosti. Nastavilo se to i do današnjih dana kada, primjerice, nisam mogao biti vozač savjetnik. I zato je bitno to pregristi i davati ljubav, podršku i razgovor kada je to god moguće kao otac. I tako zaraditi nadimak “ćale”.
Za kraj, koje su vam želje i ciljevi za budućnost? Koja je vaša poruka svim slijepim i slabovidnim osobama u Hrvatskoj?
Želje su da obitelj prati zdravlje, a moj cilj je da u skoroj budućnosti uberem dva planinska HPO vrha: Babinu gomilu kraj Metkovića i Sutvid iznad Živogošća.
Moja poruka slijepima i slabovidnima je: Budite uporni, nemojte odustajati od ciljeva, vjerujte u sebe, budite aktivni i kada god možete idite gdje niste bili.
Maja Šubarić Mahmuljin
Foto: privatna arhiva
Članak je objavljen u sklopu projekta “A rekli su mi da ne mogu’.
