“Na ovaj turnir sam otišla po iskustvo, a ne po rezultate. Prolaskom grupe u ženskim parovima plasirale smo se u polufinale i osigurale brončanu medalju. Sretna sam i ponosna što sam predstavljala Hrvatsku, ostvarila svoju prvu pobjedu i vratila se kući s povijesnom medaljom za hrvatski para badminton”, rekla nam je Vanda Alfirević (24).

Ova je mlada talentirana parasportašica iz Zagreba u travnju ove godine na turniru Czechia Para Badminton International osvojila prvu medalju za hrvatski parabadminton, čime je ostvarila povijesni uspjeh. Osvojivši brončanu medalju u Češkoj s partnericom iz Izraela – Roni Kesten, pokazala je da se uz treninge, trud i upornost sve može. Osim povijesnog uspjeha u parovima, nastupila je i u pojedinačnoj konkurenciji, gdje je u iznimno teškoj skupini s prvom nositeljicom upisala tri poraza, ali stekla dragocjeno iskustvo.

Vanda je zbog cerebralne paralize prohodala tek s tri godine, a sport za nju ima terapijsku i rehabilitacijsku ulogu. Prije badmintona, bavila se plivanjem i terapijskim jahanjem. Badmintonom se 2018. godine počela baviti rekreativno, ali je, kako ističe, od samog početka imala želju igrati za Hrvatsku. Iako je mlada, već je ‘izrasla’ u perspektivnu sportašicu koja ostavlja veliki trag. Vanda iza sebe već ima povijesnu medalju, a ne sumnjamo da će i u budućnosti nizati odlične rezultate. Trenutačno trenira u dva kluba – BK Medvedgrad i PBK Aves i priprema se za nova međunarodna natjecanja, a uz sportske obaveze uspješno je završila logistiku na Fakultetu prometnih znanosti.

U intervjuu za Generaciju upitali smo je o počecima u parabadmintonu, zapaženim nastupima i osvojenim medaljama, povijesnom rezultatu u Češkoj, što je sve potrebno za vrhunske rezultate u ovome sportu, tko joj je najveća podrška u karijeri, koliko joj znači potpora kluba i trenera, za koje se natjecanje trenutačno priprema i što bi još voljela ostvariti u svojoj sportskoj karijeri.

Kada i zašto si se odlučila baviti ovim sportom? Kako su izgledali tvoji počeci u parabadmintonu?

Badmintonom sam se počela baviti 2018. godine, nakon što sam odlučila promijeniti sport. Pokušala sam pronaći parabadmintonski klub u Zagrebu, ali para badminton tada nije postojao kao parasport u Hrvatskoj. Ipak, odlučila sam se javiti u badmintonski klub Medvedgrad na probni trening. Nisam bila sigurna koliko ću moći pratiti grupne treninge, ali uz podršku trenerice Jasne Drvodelić, te puno rada i truda, napredak je bio vidljiv već nakon nekoliko mjeseci.

Badmintonom sam se bavila rekreativno, ali sam od samog početka imala želju igrati za Hrvatsku. Para badminton se u Hrvatskoj počeo razvijati 2022. godine, od kada sam na individualnim treninzima pod vodstvom trenerice Lidije Petrinović.

U travnju si na turniru u Češkoj osvojila prvu medalju za hrvatski parabadminton, čime si ostvarila povijesni uspjeh. Kakvi su ti dojmovi s tog natjecanja i koliko ti znači ova brončana medalja koju si osvojila s partnericom iz Izraela? 

Na turnir u Pragu otišla sam bez velikih očekivanja, ali s jasno postavljenim ciljem klasifikacije. Klasifikacija je bila uspješna i svrstana sam u kategoriju SL3 koju karakterizira igra na pola parskog terena. Na turniru sam igrala single, mješovite i ženske parove. Igrala sam opušteno, ne opterećena rezultatom, zato što sam na ovaj turnir otišla po iskustvo, a ne po rezultate. Prolaskom grupe u ženskim parovima plasirale smo se u polufinale i osigurale brončanu medalju. Sretna sam i ponosna što sam predstavljala Hrvatsku, ostvarila svoju prvu pobjedu i vratila se kući s povijesnom medaljom za hrvatski para badminton.

Što je sve potrebno za ostvarivanje vrhunskih sportskih rezultata?

Vrhunski sportaši moraju žrtvovati mnogo toga, a između ostalog i svoje slobodno vrijeme, vrijeme provedeno s obitelji i prijateljima. Nadam se da ću daljnjim treninzima i radom doći korak bliže vrhunskim sportašima. Svojim treninzima pridajem maksimalno vremena koliko mi to dopuštaju ostale obveze. Brončana medalja iz Češke je za sad jedini veliki uspjeh koji sam ostvarila. Ponosna sam na taj uspjeh jer znam da iza te medalje stoji puno godina rada i truda.

Zna se da badminton nije sport od kojeg je lako živjeti. Što je sa sponzorima i državnim potporama? Imaš li podršku kao parasportašica i natjecateljica? Koristiš li kakvu stipendiju?

Za sada nemam nikakvu stipendiju jer je para badminton relativno novi sport u Hrvatskoj. Nadam se da ću s vremenom kako ću redovito trenirati i sudjelovati na većem broju turnira početi ostvarivati zapažene rezultate i pomicati se na svjetskoj rang ljestvici. Možda onda dođe i neki sponzor, a za sada očekujem da će me Hrvatski paraolimpijski odbor nastaviti pratiti, te pokriti troškove nekoliko turnira, te prijavom na projekte Svjetske badmintonske organizacije također se nadamo dobiti neka sredstva.

Kako ti je trenirati u dva kluba? Koliko ti znači potpora kluba i trenera?

Za sada treniram u dva kluba BK Medvedgrad i Pbk Aves, što mi omogućuje kvalitetan napredak, jer je jedan klub orijentiran na standardnu populaciju dok je ovaj drugi isključivo orijentiran na para sport. Trener Fran Galjer nas je pratio samo na turniru u Češkoj, a kako je inače iz Dubrovnika, nismo nastavili dalje zajedničke treninge. U Zagrebu radim kontinuirano s trenericom Lidijom Petrinović, te ponekad i s ostalim trenerima iz BK Medvedgrad. Ranije sam već spomenula svoju prvu trenericu Jasnu Drvodelić, koja me uvela u svijet badmintona i prenijela mi ljubav prema ovom predivnom sportu. Hvala mome BK Medvedgrad na podršci kroz moj razvoj i prve korake u para badmintonu.

Koliko često treniraš i kolika je važnost sporta u tvom životu? Tko ti je najveća podrška u životu i sportskoj karijeri? 

Zbog cerebralne paralize sam prohodala tek s tri godine. Sport u mojem životu od samog početka ima terapijsku i rehabilitacijsku ulogu. Prije badmintona, bavila sam se plivanjem i terapijskim jahanjem. Badminton treniram dva puta tjedno uz trening snage, ali planiramo povećati broj treninga u tjednu, te intenzitet istih. Moja najveća podrška u životu i sportskoj karijeri je moja majka. Nikad mi nije branila da istražujem svoje granice, već me puštala da pokušam postići ono što sam naumila. Svako moje ‘ne mogu’ ili ‘ne znam’ dočekala je s rečenicom: ‘Ne mogu ne postoji, postoje samo ne želim i ne da mi se’ ili s jednostavnim ‘Možeš.’

Koliko je fizički naporno baviti se ovim sportom? Boluješ od cerebralne paralize. Jesi li se susretala s predrasudama i je li ti invaliditet bio prepreka? S kojim si se izazovima susretala na svom sportskom putu, ali i u svakodnevici?

Badminton je vrlo intenzivan sport, zahtjeva brzo donošenje odluke i preciznost, te pravovremenu reakciju. Bez obzira na cerebralnu paralizu, trenerica Jasna me dočekala s puno strpljenja i razumijevanja. Na treninzima sam upoznala dio svoji najbližih prijateljica, koje su mi i danas podrška u ovom sportu.

Ne obraćam pozornost na predrasude, jer sam treniranjem badmintona stekla novo samopouzdanje. Od samog početka odrađujem sve vježbe uz prilagodbu kretanja po potrebi. Izazov s kojima se danas susrećem u sportu je pronalazak pravilnog kretanja, takvog da povećam brzinu kretanja na terenu, a da pri tome pokreti budu jednostavni i pravilni. U svakodnevici sam se često susretala s predrasudama, ali danas na njih više ne obraćam pozornost. Mislim da su upravo predrasude za mene najveći izvor izazova, jer netko drugi donosi odluku mogu li ili ne mogu nešto napraviti.

Za koje natjecanje se trenutno spremaš i što bi još voljela ostvariti u sportskoj karijeri?

Za iduću godinu nam je u planu nekoliko turnira, naravno ako uspijemo sve zatvoriti u financijskom planu. U prvoj polovici godine to su turniri u Egiptu, Češkoj, Španjolskoj i Francuskoj, a nakon toga u kolovozu slijedi Europsko prvenstvo u Švicarskoj. Posebnost Europskog prvenstva u para sportu jest da će na jednom mjestu biti natjecanja iz čak 13 sportova, a para badminton je jedan od njih.

Nadam se da ću ući u kvotu sportaša da mogu nastupiti na ovom natjecanju. Nakon toga, početkom rujna bi također bio u planu turnir u Norveškoj, koji se održava u istom mjestu gdje smo ove godine proveli trenirajući tjedan dana – na prvom “BWF Girls Para Badminton kampu”, plan je vratiti se i pokazati što sam sve naučila i koliko sam napredovala u međuvremenu.

Završila si Prometni fakultet. Gdje se vidiš u budućnosti i što bi voljela raditi?

Završila sam logistiku na Fakultetu prometnih znanosti i voljela bi se kroz sljedećih nekoliko godina specijalizirati u određenom području logistike. Također bi voljela svojim znanjem u logistici pomoći razvoju para badmintona u Hrvatskoj. U veljači ove godine sudjelovala sam u edukaciji koja se odvijala u Bahrainu za vrijeme Svjetskog prvenstva u para badmintonu. Edukacija pod nazivom „Event Observers’ Programme” u organizaciji svjetske badmintonske federacije, odnosila se na proces organizacije badmintonskih i para badmintonskih turnira.

Maja Šubarić Mahmuljin

Foto: privatna arhiva Saveza

*Tekst je objavljen u sklopu projekta „Sport bez granica – priče koje inspiriraju“ kojeg financira Agencija za medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.