Osobe s invaliditetom nerijetko se suočavaju s raznim oblicima diskriminacije, a isto tako su im neke svakodnevne životne situacije otežane zbog određene neuređenosti sustava. Pandemija korona virusa samo je dodatno otežala njihovu situaciju, te tako ona posebno teško pogađa osobe s invaliditetom koje imaju velikih problema u pristupu zdravstvenoj zaštiti, terapiji i uslugama podrške. Nadalje osobe s invaliditetom i djeca s teškoćama u razvoju često imaju dodatne zdravstvene teškoće koje ih čine visoko rizičnom skupinom pa im je nametnuta stroga višemjesečna izolacija i povlačenje iz društvenog, radnog i obiteljskog života.

Sve to za posljedicu ima pogoršanje mentalnog i fizičkog zdravlja, pa se još jednom pokazalo koliko je nužno uspostaviti sustav u kojemu će zdravstvene, socijalne i druge usluge biti dostupne takvim osobama, bez obzira na vrstu invaliditeta i mjesto gdje žive. Anka Slonjšak, pravobraniteljica osoba s invaliditetom za naš portal istaknula je kako bi od ‘gorućih’ problema osoba s invaliditetom izdvojila nedovoljnu razvijenost i rasprostranjenost usluga u zajednici poput stanovanja uz podršku, usluga asistencije i niza drugih usluga koje su od velikog značenja za osobe s invaliditetom jer često takve usluge osiguravaju i uopće omogućavaju samostalan, kvalitetan i kvalitetniji život.

Za početak možete li pojasniti koja je uloga i funkcija pravobraniteljice osoba s invaliditetom? 

Pravobranitelj za osobe s invaliditetom je nezavisna državna institucija čija je osnovna uloga zaštita, praćenje i promicanje prava i interesa osoba s invaliditetom.

Aktivnostima koje provodimo želimo pridonijeti stvaranju društva jednakih mogućnosti za sve građane na području Republike Hrvatske, za sve kategorije osoba s invaliditetom u svim životnim segmentima, svih starosnih skupina i u svim područjima njihova djelovanja. Također, tijekom trinaest godina rada Ureda pravobraniteljice prepoznati smo kao poveznica između osoba s invaliditetom, civilnog društva i institucija koje mogu sustavno rješavati probleme osoba s invaliditetom. Na taj način pokušavamo doprinijeti većoj kvaliteti življenja osoba s invaliditetom koristeći najnovija saznanja i postignuća i u svjetlu najboljih praksi, a kroz suradnju svih tijela koja rade na zaštiti i promicanju prava i interesa osoba s invaliditetom.

Prethodno navedeno ostvarujemo svakodnevnom savjetodavnom pomoći osobama s invaliditetom o načinu ostvarivanja i zaštite njihovih prava i interesa te postupanjima povodom pritužbi na kršenje prava ili diskriminaciju temeljem invaliditeta. 

Pritužbe koje zaprimamo, ali i saznanja koja prikupljamo tijekom rada temelj su za upućivanje prijedloga, preporuka, a po potrebi i upozorenja prema onima na koje se pritužbe odnose, odnosno prema donositeljima odluka koje utječu na kvalitetu življenja osoba s invaliditetom.

Također, u djelokrug rada pravobraniteljice ulazi i praćenje usklađenosti propisa u RH sa međunarodnim dokumentima koji se odnose na zaštitu prava i interesa osoba s invaliditetom, kao i praćenje primjene nacionalnih politika i strategija koji se odnose na zaštitu prava i interesa osoba s invaliditetom.

Koji su ‘gorući’ problemi osoba s invaliditetom u Hrvatskoj? Koliko su institucije i državne tvrtke i bolnice prilagođene osobama s invaliditetom?

Gotovo je nemoguće u ovako kratkoj formi pitanje-odgovor dati potpunu informaciju koji su to najveći aktualni problemi osoba s invaliditetom u Hrvatskoj. S obzirom da je Republika Hrvatska potpisnica Konvencije o pravima osoba s invaliditetom Ujedinjenih naroda koja je kod nas na snazi od 2007. godine, možemo osnovano tvrditi kako prava osoba s invaliditetom nisu na onoj razini na koju smo se obvezali potpisivanjem i pristupanjem ovom najznačajnijem međunarodno pravnom dokumentu kada govorimo o pravima osoba s invaliditetom. Izazovi s kojima žive osobe s invaliditetom, djeca s teškoćama u razvoju i njihove obitelji, su puno veći gotovo u svim područjima od onih s kojima se susreću osobe bez invaliditeta. Osoba s invaliditetom nije jednoznačan pojam budući da razlikujemo osobe s tjelesnim, intelektualnim, osjetilnim i mentalnim oštećenjima s različitim stupnjevima oštećenja, a time i različitim potrebama pomoći i podrške u svakodnevnom životu.

Određeni pomaci i napredak je vidljiv, međutim takve pozitivne i potrebne promjene se događaju suviše presporo i gotovo uvijek stihijski i nedovoljno suštinski utječu na kvalitetu građana s invaliditetom kojih ima prema najnovijim podacima Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo iz rujna 2021. u Republici Hrvatskoj 586 153 (14 posto ukupnog stanovništva). 

Od gorućih problema izdvojili bi nedovoljnu razvijenost i rasprostranjenost usluga u zajednici poput stanovanja uz podršku, usluga asistencije i niza drugih usluga koje su od velikog značenja za osobe s invaliditetom jer često takve usluge osiguravaju i uopće omogućavaju samostalan, kvalitetan i kvalitetniji život, kao i ravnopravno sudjelovanje osoba s invaliditetom u društvu. Tako se iz godine u godinu najavljuje i ponovno iz godine u godinu odgađa donošenje potrebnog zakonskog okvira kojim će se propisati i konačno kvalitetno urediti usluga osobne asistencije, uvesti inkluzivni dodatak i unijeti nužne promjene u sustav socijalne skrbi. 

Osim navedenog značajan je problem nerazvijenosti i nesustavne provedbe usluga rane intervencije, sporost procesa deinstitucionalizacije, kao i uopće mjere osiguravanja pristupačnosti u fizičkom, komunikacijskom i informacijskom smislu i to na svim razinama, od lokalne samouprave u gradovima i općinama, preko regionalne u županijama i konačno do same državne razine. 

Kada govorimo o nepristupačnosti, dovoljno je samo reći kako nažalost i danas veliki broj državnih i javnih institucija i ustanova rade u prostorima koji su nepristupačni osobama s invaliditetom. Veliki je nedostatak pristupačnog javnog prijevoza, nemogućnost boljeg korištenja postojećih prava kao što su na primjer Smart kartica za oslobađanje od plaćanje cestarine na autocestama gdje u slučaju djece s teškoćama u razvoju, roditelji vlasništvo na vozilima moraju prepisivati na djecu i time se kasnije bitno komplicirati život kada to isto vozilo mijenjaju. Još uvijek nismo kao društvo riješili niti način kontrole i sprečavanje zloupotreba znaka pristupačnosti koji omogućava parkiranje vozila osoba s invaliditetom na rezerviranim i uređenim površinama, a to nije samo parkiranje nego mogućnost dolaska negdje. I tako dalje.. 

Na kraju krajeva u javnom, medijskom, pa čak niti u zakonodavnom okviru do danas nismo uspjeli naučiti niti primjenjivati odgovarajuću terminologiju koja se odnosi na oslovljavanje osoba s invaliditetom koje bi trebalo biti u skladu s Konvencijom o pravima osoba s invaliditetom cijeneći različitosti i uvažavajući poseban identitet koji sa sobom oblikuje invaliditet. 

Roditelji djece s teškoćama u razvoju svakodnevno se obraćaju Pravobranitelju za osobe s invaliditetom s pritužbama na funkcioniranje odgojnih i obrazovnih ustanova u kojoj svijest o nužnosti osiguravanja jednakih uvjeta za svu djecu još uvijek ovisi isključivo o razini svijesti koju imaju osobe koje donose odluke. Ukoliko je neki od ravnatelja na primjer imao u svom bližem okruženju ili u svojoj obitelji osobu s invaliditetom, naša iskustva ukazuju kako će u tim slučajevima biti kvalitetno i brzo riješeni izazovi koji bi onemogućili dijete s teškoćama da ravnopravno sudjeluje u odgojnim i obrazovnim procesima. Naime, za sve osobe, pa tako i za osobe s invaliditetom jednako su važna sva životna područja koja se izmjenjuju odrastanjem osobe i kreću od odgoja, obrazovanja, zapošljavanja, rada, zdravstva, socijalne zaštite… Osobe s invaliditetom u najvećoj mjeri dijele brige i izazove svih građana, međutim njihova je pozicija značajno slabija, jer se za svako od prava namijenjenih osoba s invaliditetom moraju kontinuirano ‘boriti’ stalno dokazujući svoj status, potrebe i zahtijevajući ravnopravnost i ravnopravni položaj sa svim građanima.

Jedan od problema osoba s invaliditetom, a o kojima smo mi na portalu Generacija već u nekoliko navrata pisali je zapošljavanje. Iako postoje poticaji, osobe s invaliditetom se još uvijek ne zapošljavaju u dovoljnoj mjeri? Što mislite u čemu je problem? 

Osobe s invaliditetom i dalje nisu ravnopravno zastupljene na tržištu rada zbog različitih uzroka. Osim problema neusklađenosti obrazovanja s potrebama tržišta rada, jedan od razloga svakako čine predrasude prema radnom potencijalu osoba s invaliditetom i još uvijek zastupljeno mišljenje da invaliditet predstavlja zapreku za rad, što znamo da nije. Pritužbe ukazuju da su osobe s invaliditetom često diskriminirane u postupcima zapošljavanja i na radnom mjestu. Jedan od razloga su i prepreke iz okoline s kojima se svakodnevno suočavaju (npr. neprilagođen prijevoz, nepristupačnost radnog mjesta, uskrata razumne prilagodbe i slično). Međutim, neučinkovita i manjkava zakonska uređenja također otežavaju njihov položaj primjerice zbog netransparentnosti natječajnih postupaka osobe sumnjaju da im je povrijeđeno pravo na jednako postupanje i teško dokazuju kršenje prava na osnovi invaliditeta u postupcima zapošljavanja. Postojeći sustav poticaja pri zapošljavanju potrebno je nadopunjavati novima za kojima itekako postoji potreba. Veliki dio problema leži i u dugogodišnjim preranim umirovljenjima i u tom kontekstu neprepoznavanja uloge profesionalne rehabilitacije od strane predviđenih naručitelja ovih usluga, a s ciljem očuvanja preostalih radnih sposobnosti i što duljeg ostanka u svijetu rada.

Što je to inkluzivni dodatak, i koliko bi on značio za osobe s invaliditetom? Što mislite, zašto se toliko dugo čeka na donošenje Zakona o inkluzivnom dodatku? 

Sve osobe s invaliditetom nemaju jednake potrebe, a neke imaju potrebe za ostvarivanjem nekog prava, ali ne ispunjavaju uvjete za isto. Donošenjem Zakona o inkluzivnom dodatku pridonijelo bi se primjerenom životnom standardu i boljoj socijalnoj zaštiti osoba s invaliditetom, te izjednačavanju mogućnosti osoba s invaliditetom za sudjelovanje u svakodnevnom životu zajednice na ravnopravnoj osnovi s osobama bez invaliditeta. Isto tako, donošenjem zakona očekuje se individualizacija prava s obzirom na potrebe osobe s invaliditetom, kao i transparentnost u utvrđivanju uvjeta za ostvarivanje prava.

‘Neučinkovita i manjkava zakonska uređenja također otežavaju položaj osoba s invaliditetom’.

Anka Slonjšak, pravobraniteljica

Inkluzivni dodatak predstavljao bi novčanu naknadu namijenjenu osobama s invaliditetom radi stvaranja uvjeta za izjednačavanje mogućnosti za njihovo uključivanje u svakodnevni život, koji bi koristili sukladno svojim potrebama, a ovisno o vrsti i težini invaliditeta.

Zakon o inkluzivnom dodatku imao bi svakako svoju financijsku „težinu“, a za njegovo donošenje do sada očito nije bilo potpunog koncenzusa svih zainteresiranih i uključenih strana. 

Kako stoji Hrvatska po brizi za osobe s invaliditetom u odnosu na zemlje Europske unije? 

Svaka zemlja Europske unije ovisno o svojim mogućnostima, autonomno je propisala uvjete za ostvarivanje prava koja se ostvaruju zbog invaliditeta. Republika Hrvatska kao članica Ujedinjenih naroda, Europske unije i Vijeća Europe u skladu sa suvremenim standardima na području ljudskih prava, dužna je aktivno promicati i štititi ljudska prava osoba s invaliditetom. 

Hrvatska se potpisivanjem Konvencije Ujedinjenih naroda o pravima osoba s invaliditetom i njezinom ratifikacijom obvezala promicati pravo osoba s invaliditetom na život u zajednici na ravnopravnoj osnovi s drugim građanima. U tu svrhu doneseni su neki strateški dokumenti i akcijski planovi, kao i zakonodavni okvir koji treba omogućiti osobama s invaliditetom ostvarivanje jednakih prava, pravo na vlastite odabire i aktivan život. Međutim, Republika Hrvatska te je ciljeve dosegnula u većoj mjeri svojim opredjeljenjem, dok u manjoj mjeri su široko osigurani stvarni nužno potrebni uvjeti za  mogućnost neovisnog i aktivnog života za osobe s invaliditetom.

Kakav je status osoba s invaliditetom u vrijeme korone, koliko je on zapravo pogoršan?

Epidemija je bitno utjecala na sve segmente društva, a posebice je negativno utjecala na ranjive društvene skupine koje su i prije epidemije bile marginalizirane i često u neravnopravnom položaju u smislu dostupnosti zdravstvenih usluga i socijalnih usluga. Negativan utjecaj epidemije na ljudska prava i specifična prava osoba s invaliditetom nije problem s kojim se susreće samo Republika Hrvatska, već većina zemalja u Europi i svijetu. Došli smo donekle u paradoksalnu situaciju da se zbog zaštite prava na zdravlje u smislu prevencije i liječenja bolesti izazvane korona virusom ugrožava i krši pravo na zdravlje u smislu dostupnost niza  zdravstvenih usluga, terapijskih i rehabilitacijskih postupaka, kao i niz drugih socijalnih i ljudskih prava koja su velikom broju osoba s invaliditetom od svakodnevne važnosti i bitno utječu na kvalitetu života.

Urušavanje dosegnute razine prava nije samo bojazan već je u određenim segmentima na žalost realnost:  od nedostupnosti informacija zbog neprilagođenog načina izvještavanja za osobe s oštećenjima sluha, vida i osobe s intelektualnim teškoćama, diskontinuitet i uskrata korištenja raznih medicinskih usluga (medicinske rehabilitacije, fizikalne terapije u kući i zdravstvene njege), povećani rizik od obiteljskog nasilja, ograničavanje i uskrata prava na slobodu kretanja korisnika ustanova socijalne skrbi.

S druge strane, korona kriza pružila nam je priliku da uvidimo da je moguća prilagodba načina i organizacije rada, da je moguće i prihvatljivo zaposlenicima osigurati fleksibilnije radno vrijeme, rad od kuće korištenjem dostupnih tehnologija, a što već dugo vremena zagovaramo kada govorimo o prilagodbi radnih uvjeta za osobe s invaliditetom. Također i ubrzana digitalizacija administrativnog sustava  može nam biti putokaz i primjer kako se i nakon završetka epidemije osobama  s invaliditetom može osigurati da sudjeluju u svakodnevnim životnim aktivnostima i radu na ravnopravnoj razini s drugima.

Što biste u ovom vremenu pandemije poručili osobama s invaliditetom?

Stalno se naglašava potreba za solidarnosti u vrijeme korona krize i određeno prilagođavanje i ograničavanje dosadašnjeg stupnja prava, ali se ponekad to pogrešno tumači na način da se trebamo pomiriti sa svim negativnim aspektima krize. Primjerice, socijalne i zdravstvene usluge koje su i prije korona krize bile podkapacitirane, postale su još potrebnije ali i još teže dostupne osobama s invaliditetom i djeci s teškoćama u razvoju. To nije posljedica krize koju trebamo prihvatiti kao činjenicu i slegnuti ramenima već zajedno raditi na iznalaženju zadovoljavajućih rješenja u okolnostima koje su nam svima nove i nepoznate. 

Osobe s invaliditetom,  roditelji djece s teškoćama u razvoju i organizacije civilnog društva mogu najbolje artikulirati koji oblici podrške su im potrebni i koji im nedostaju, te ih stoga pozivamo da budu glasniji u izražavanju problema s kojima s susreću, a na mjerodavnim institucijama je da u dijalogu s korisnicima kreiraju i osiguraju pružanje takvih vrsta usluga i podrške. 

Stoga uz poruku “Mobilizirajte svoje unutarnje snage i skrivenu energiju i očuvajte zdravlje, optimizam i životnu vedrinu.“, pozivamo sve osobe s invaliditetom, roditelje djece s teškoćama u razvoju i organizacije civilnog društva da se upoznaju sa sadržajem preporuka  pravobraniteljice u vezi prava i položaja osoba s invaliditetom u vrijeme pandemije na stranici  https://posi.hr/koronavirus/ i/ili u Izvješću o radu pravobraniteljice za osobe s invaliditetom za 2020. godinu koje je dostupno na web adresi.

Bjonda Lučić

Foto: Osobna arhiva, Unsplash ilustracija, Pixabay ilustracija

*Tekst je objavljen u sklopu projekta ‘Jednaka prava za sve’ kojeg financira Agencija za elektroničke medije