Novinarka i majka troje djece Ivana Kalogjera (56) postala je simbol borbe protiv raka te je svojim životom inspirirala brojne žene u Hrvatskoj. Prije nego što joj je dijagnosticiran rak dojke u svibnju 2015. godine, Ivana je imala odličnu karijeru i bila je u sretnoj vezi, no u sekundi joj se svijet raspao na tisuću komadića. Ostala je bez posla, zapala u financijske probleme, krenula na kemoterapije i izgubila majku. Umjesto da se prepusti depresiji, Ivana se odlučila na hrabar potez.  Osnovala je stranicu, a potom i udrugu “Nismo same” za podršku ženama koje su pobijedile malignu bolest ili se liječe od nje.

Spojivši novinarsku profesiju s iskustvima koja je stekla tijekom bolesti pronašla je svoj istinski poziv. U sklopu udruge, Ivana je pokrenula i projekt “Nisi sama – ideš s nama!” koji oboljelim ženama olakšava odlaske na kemoterapije i zračenja. Projekt koji je olakšao odlazak na kemoterapiju za 100-injak žena Ivana vodi potpuno volonterski. Upravo na današnji dan „Nismo same“ slave drugi rođendan. Tim povodom, te uoči Dana žena razgovarali smo s Ivanom koja nam je otkrila kako je dobila bitku s malignom bolešću, što joj donijela udruga te s kojim se problemima suočavaju žene oboljele od raka.

Jeste li u početku mislili da će se Vaša stranica i Udruga pretvoriti u pokret hrabrih žena i imati ovakav odjek?

Nisam očekivala da će toliko odjeknuti, niti sam u početku razmišljala o tome. Kada sam oboljela, prvo sam krenula sa stranicom kako bih pomogla sebi. Bilo je to 7. ožujka 2017. godine i upravo sam taj dan završila u bolnici Sveti Duh gdje mi je dijagnosticirana dubinska venska tromboza, što je bilo prvi signal maligne bolesti. Kako sam veliki radoholik, a ostala sam bez posla, bila sam depresivna i u nedostatku ohrabrujućih priča žena koje vode bitku s rakom, odlučila sam uz pomoć prijatelja pokrenuti stranicu na kojoj će žene dijeliti svoje priče o iskustvu s bolešću i tako pokazati i da bolest nije kraj i da rak nije kraj. S druge strane, željela sam da međusobno izmijenimo iskustva. Kao novinarka koja je godinama pratila znanost, osjećala sam da je to moja dužnost – pružiti ženama prave informacije.

Kako sam u to vrijeme željela krenuti s projektom prijevoza za žene na kemoterapiju, odlučila sam osnovati udrugu „Nismo same“.  S projektom smo krenuli u ožujku 2018. godine, a usluge taksi prijevoza na kemoterapiju do sada je koristilo 115 žena. Ponosna sam i na to što broj posjetitelja stranice raste iz dana u dan. Imamo više od 500.000 posjeta, a na Facebooku preko 15. 000 pratitelja.  To je velik rezultat za malu udrugu poput naše.

Kako planirate proslaviti drugi rođendan Udruge?

Nažalost, nismo u financijskoj mogućnosti organizirati veliku proslavu,  ali smo odlučili nagraditi naše pratitelje za vjernost. Tako ćemo od 7. do 31. ožujka svakoga dana nagraditi nekoga od njih. Podijelit ćemo ukupno 24 poklona za 24 mjeseca našeg prijateljstva, u znak zahvalnosti za ljubav koju svakodnevno primamo. Prvu nagradu podijelit ćemo 8. ožujka, na Dan žena.  Riječ je o simboličnim nagradama, ali neću otkriti o čemu je riječ.

U kampanji za projekt “Nisi sama – ideš s nama!” koja je završena u veljači ove godine prikupljeno je 125.120,55 kuna, što će osigurati najmanje 1000 besplatnih povratnih vožnji taksijem na kemoterapiju za žene koje se liječe u zagrebačkim bolnicama. Jeste li zadovoljni odazivom i što planirate dalje?

Oduševljena sam odazivom ljudi koji su prihvatili i prepoznali ovaj projekt. Donacije su pristizale od ljudi iz cijele Hrvatske – od Dubrovnika do Vukovara. Profesorice iz Splita i Šibenika kupile su naše šalice i majice. Svakodnevno me ljudi pitaju kada ćemo ponovno krenuti s akcijom. Javile su nam se i žene iz drugih gradova koje bi htjele pokrenuti nešto slično u svojim gradovima. Voljna sam im pomoći i voljela bih kada bismo se udružili i napravili jednu veliku kampanju putem koje bismo utjecali na zdravstveni sustav. Da to više ne bude usluga kojom se bavi moja udruga već da to bude dio usluge pojedinih gradova ili cijelog zdravstvenog sustava kao što je to svugdje u civiliziranom svijetu.

Planiramo opet pokrenuti akciju ‘Nisi sama -ideš s nama’ i to na Dan narcisa, 23. ožujka. Žene koje vozimo imaju vrlo tešku socijalnu situaciju i svakodnevno od njih dobivamo dirljiva pisma zahvale. Ljudima ova podrška iznimno puno znači i mnogi od njih doista cijene naš angažman. I pojedini članovi njihovih obitelji su donirali novac udruzi. S druge pak strane ja to želim vratiti na način da nitko ne ostane zakinut. Naručivala sam taksi jednoj ženi neposredno prije svoje posljednje operacije.

Koji su glavni problemi i poteškoće s kojima se suočavaju žene kojima je dijagnosticiran rak dojke?

Žene prvo krenu kriviti samu sebe. I sama sam gledala u prošlost i tražila gdje sam pogriješila. Gotov svaki moj dan počinjao je kavom i cigaretom. Bila je to moja vrsta obrane od stresa. Kažu da je rak splet niza čimbenika. Mislim da je okidač stres s kojim se ne znamo nositi. Svi mi nosimo stanice tumora u sebi, no okidači su razni. Smatram da je rak jednim dijelom bolest duše. Žene koje sam upoznala su predivne i emotivne, ali imale su u nekom periodu života imale neki okidač – bilo da je to rastava, gubitak posla, problemi s djecom…

Kada ste bolesni dodatno ste emotivni i ne volite da vas ljudi sažalijevaju, niti pokazuju previše empatije. Htjeli bi da se okolina prema vama ponaša normalno, no naše društvo ima puno predrasuda. Mnogi rak doživljavaju kao gubitak života, a postoje i brojne osude. Uz to, žene se teško nose i s prvim fizičkim simptomima bolesti. Prvo izgubite kosu pa obrve i trepavice. Neke žene postanu depresivne, a kod nekih se rađa inat. Moj je stav da nitko kroz bolest ne bi trebao prolaziti sam. Svatko treba stručnu, psihološku podršku. Naša stranica ljudima pruža nadu i vjeru. Zbog toga nas prate ljudi iz čitave regije, a samo prošle godine nam se javilo 75 žena za pomoć i podršku. Psihijatrica Maja Vukoja iz KBC-a Zagreb s kojom surađujemo pomaže im svojim savjetima.

Što je najbolje, a što najgore što vam je rak donio u životu?

Najbolje su ljudi koje sam upoznala kroz bolest. Stekla sam nova prijateljstva, divne žene različitih generacija s kojima komuniciram svaki dan, a nikad ih ne bi upoznala da nisam oboljela. Najgora je bol kada izgubim ljude s kojima sam se povezala. Nedavno je umrla mlada 32-godišnja žena s kojom sam radila na jednom novom projektu. Bile smo jako povezane i to je osoba koja me duboko dirnula. Izgubili smo i Vinku, našu dragu autoricu. To su žene s kojima sam bila bliska i nema dana da ne razmišljam o njima, njihovoj djeci i partnerima.

Kako danas s odmakom gledate na svoju bolest i što biste poručili ženama koje se upravo suočavaju s teškom dijagnozom?

Danas mislim da mi je bolest bila prekretnica u životu jer sam pronašla pravu sebe i unutarnju snagu da pokrenem nešto od koristi za zajednicu. No kroz rad udruge i samu sebe hrabrim. To što udruga čini za žene i mene podiže. Jedna žena mi je napisala: „Nakon dugo vremena osjećam radost u srcu. Vi ste svjetlo koje daje tračak nade u ovom sustavu.“  Drago mi je kada ljudi prepoznaju da radimo nešto vrijedno. Puno žena mi je reklo da bi odustalo od terapije da nismo uveli besplatan prijevoz taksijem. I ja se osjećam bolje jer sam napravila nešto za njih, za društvo i ljude oko sebe.

Ženama želm poručiti da bolest nije kraj te da pokušaju smoći snage i pronađu novu sebe u toj bolesti. Nije sramota tražiti pomoć ili osjećati se loše. Stalno nas bombardiraju savjetima kako biti optimističan, ali naprosto u tim trenucima imamo pravo osjećati se loše, biti sam sebi ružni ili bezvoljni.  No problem je ako to pređe u depresiju. Onda osoba mora potražiti stručnu pomoć. To nije sramota. No nažalost, u našoj kulturi je i to sramota.

Tko vam je bio najveća podrška cijelo ovo vrijeme?

Definitivno prijatelji i moja djeca. Prijatelji su mi godinu dana uplaćivali novac na račun svaki mjesec da preživim. Prvo sam se pitala čime ja to zaslužujem.  Primjerice, jedan prijatelj je prodao stan pa mi je dao dio novca. Nadam se da ću im se jednog dana moći odužiti, no oni mi kažu da im se već odužujem kroz rad udruge. Dobrotu koju sam primila šaljem dalje, što čine i žene koje sam upoznala kroz bolest – Irena koja je izradila stotine narukvica za našu posljednju akciju, Goranka koje je prehodala 900 kilometara za žene oboljele od raka, Ljiljana, Renata i brojne druge žene.

Majka ste troje djece. Kako oni gledaju na Vašu borbu s bolešću?

Prošli sam tjedan ponovno operirana. Čini mi se da su se moja djeca prije ove posljednje operacije preplašila više nego prvi puta kada mi je dijagnosticiran rak i kada sam završila na operaciji. Tada nisu pokazivali strah, a sada sam osjećala njihovu zabrinutost. Moja kći je inače vrlo borbenog duha, ali mi je priznala da ju je bilo strah. Kada sam se razboljela moja djeca više nisu bila mala, no Anamarija je tada imala 15 godina. Bila je tinejdžerica i to joj je bio veliki šok. No danas mi ona puno pomaže u kućanstvu, a i dva starija sina su mi velika podrška. Moja djeca volontiraju i u udruzi.

Kako se danas osjećate i kakvi su vam nalazi? Imate li i dalje bojazni da će se rak vratiti?

Nalazi su mi zasad dobri. Vidim da žene strahuju kada idu na pregled, a neke ne mogu niti proći pored bolnice. Iako nisam u toj skupini, moja podsvijest radi i naravno da mi se javljaju sumnje. Zato treba uživati u svakom danu i biti zahvalan na daru života. Idemo dalje dan po dan. Vidjela sam da se životi ljudi prebrzo ugase pa me to dodatno potakne da ne razmišljam što će biti sutra.

Nadam se da sam svojim primjerom motivirala druge. Kada mislite da ste na dnu, ne bojte se. U jednom trenutku sam ostala bez posla i primanja, dijagnosticiran mi je rak, išla sam na kemoterapije, izgubila majku… Mogla sam odustati od svega, ali sam pronašla novu snagu. Nikad nije tako crno kako nam se čini. Sva su ta stanja prolazna.

Smatrate li da je da sve u životu s razlogom pa je tako i Vaša dijagnoza dovela do toga da kroz udrugu pomažete stotinama žena koje vode svoju životnu bitku s malignom bolešću?

Svi mi kažu je to bila moja misija koja mi je bila zapisana. Ja samo znam da sam htjela spojiti svoju novinarsku profesiju i neposredno iskustvo s bolešću kroz koje sam prolazila. Ima jedna uzrečica: „Hvala svima koji su me povrijedili kroz život.“ “Nismo same” je na neki način bio moj otpor prema nepravdama kroz život i onima koji su me povrijedili. Kroz stranicu i udrugu sam tražila pravu sebe i mislim da sam u tome uspjela.

Što biste još voljeli ostvariti i koji su Vam planovi za budućnost?

Planiramo jedan koncert iznenađenja, ali i nove projekte kao što je ‘Pomoć ženama u kući’. Jedna medicinska sestra pred mirovinom mi je rekla da joj se jako sviđa ideja i da će mi pomoći. Puno nam se žena javljalo za pomoć. Treba im netko da im skuha ručak, pospremi stan, prošeće psa, pročita im knjigu ili samo s njima provede neko vrijeme. Puno je žena usamljeno. Neke od njih su posjetili naši volonteri.

Primjerice, bili su kod jedne žene koja je oboljela od raka i živi sama u hladnom stanu jer nema novaca za grijanje. Njezina situacija nas je duboko potresla. Nažalost, nemamo kapaciteta pomoći svakoj od ovih žena i smatramo da bi to trebao riješiti sustav u cjelini. Pomoć drugima u potrebi i važnost volontiranja nešto je na što bismo trebali poticati djecu od malih nogu.

Maja Šubarić Mahmuljin

Foto: privatna arhiva