Mlada zagrebačka glumica Katarina Strahinić (26) osvojila je simpatije publike ulogom frizerke Sanje u serijalu ‘Ko te šiša’, ali i u showu ‘Zvijezde pjevaju’ s kojim se nedavno oprostila pred samo polufinale. Ova svestrana kazališna, filmska i televizijska glumica jedna je od rijetkih koja je upisala Akademiju dramskih umjetnosti u Zagrebu iz prvog pokušaja, a kaže kako je gluma njezina ljubav još od malih nogu. Ostvarila je zapažene uloge u domaćim serijama ‘Na terapiji’, ‘Počivali u miru’ i ‘Nemoj nikome reći’, ali i u nekoliko filmskih projekata u Hrvatskoj i inozemstvu.

Glumila je Indijanku u njemačkom filmu ‘Winnetou i Old Shatterhand’, dok je u kratkom filmu ‘Žena u ogledalu’ utjelovila nizozemsku plesačicu i špijunku Mata Hari. Katarina uživa i na ‘daskama koje život znače’ pa je tako glumila u nekoliko kazališnih predstava u HNK Varaždin, Zorinom domu u Karlovcu i Zagrebu te u Maloj sceni. Simpatična Zagrepčanka u razgovoru nam je otkrila zašto je pristala na show ‘Zvijezde pjevaju’, je li teško doći do uloga u domaćim serijama, zašto voli strane produkcije, tko je od glumaca na nju ostavio najveći dojam i razmišlja li o inozemnoj karijeri.

Kako to da ste se odlučili sudjelovati u showu ‘Zvijezde pjevaju’ i po čemu ćete ga najviše pamtiti?

Urednik me zvao i pitao želim li sudjelovati u showu. Zapravo, prvo me pitao znam li pjevati, na što sam se samo nasmijala i rekla ja pjevam i jako to volim. No znam li pjevati, to je već druga kategorija. Zapravo sam pristala bez razmišljanja jer volim taj show i nisam mogla ni sanjati da ću jednoga dana biti dio njega. Zato hvala uredniku Mariju Sedmaku i Uršuli Tolj na pozivu i cijeloj ekipi showa što sam ostvarila dječački san i uživala neizmjerno.

Što kažete na svog mentora Peru Galića iz Opće opasnosti i kako ste se osjećali kada ste ispali iz showa?

Pero je zaista super čovjek. Vrlo je opušten i jednostavan, tako da se uz njega sva tremu koju sam imala pretvarala u zabavu i uživanje u nastupu. Očekivala sam ispadanje iz showa praktički od drugog  kruga, tako da sam imala spreman govor za oproštaj zadnje tri emisije (smijeh). No svejedno sam bila tužna kada smo ispali.

Zaista sam beskrajno uživala u svim probama, nastupima i druženjima s cijelom ekipom Zvijezda pjevaju. Ali isto tako nevjerojatno mi je da smo uspjeli doći čak na korak do polufinala. To nisam niti u najluđim snovima mogla sanjati. Tako da velika hvala svima koji su nas podržavali, navijali, glasali za nas i omogućili nam da vas zabavljamo toliko dugo.

Jedna ste od rijetkih koja je upisala Akademiju dramskih umjetnosti iz prvog pokušaja, i to u Zagrebu i Sarajevu. U čemu je tajna i kako vam je to uspjelo?

Ljudi me često pitaju koja je tajna upada na akademiju. Ja uvijek kažem da tajne zapravo nema. Tajna je u tome da budeš svoj i da uživaš u tome što radiš. Ono što mislim da je meni pomoglo jest opuštenost. Na prijemni u Sarajevo otišla sam spontano i zapravo slučajno jer su moji prijatelji išli pa sam u jednom popodnevu odlučila da bi i ja mogla. Nisam nikad bila u Sarajevu, bilo je ljeto i nisam imala što za raditi jer sam upisala matematiku u Zagrebu pa sam rekla ‘Zašto ne?’.

Na kraju se dogodilo to da sam upisala tamo akademiju, upoznala predivne profesore i prijatelje za cijeli život i definitivno se zaljubila u glumu. Odluka je bila pala da selim u Sarajevo na jesen i jako sam se tome veselila, ali roditelji su me nagovorili ipak da odem na jesenski rok i u Zagreb. Bila sam uvjerena da nema šanse da prođem, a kad ono upisala sam na kraju i u Zagrebu. I sve ostalo je povijest (smijeh).

Je li gluma vaša prva ljubav?

Mislim da je. U glumi sam se nekako našla u potpunosti, jer gluma zaista nije samo posao, gluma je poziv i glumu zaista moraš živjeti. Kroz glumu i umjetnost sam našla svoj način kako izraziti sebe i ono još važnije pokušati učiniti svijet boljim mjestom.

U karijeri ste se okušali u više medija – na televiziji, filmu i kazalištu. Što vas ipak najviše privlači i ispunjava?

Svaki od ta tri medija ima svoje prednosti i nešto zašto ga obožavam raditi. No kad bih baš morala birati bio bi to film. Svima uvijek pričam da bi za mene bilo idealno da radim jedan dobar, kvalitetan film godišnje i jednu kvalitetnu predstavu. To bi bilo ostvarenje mojih snova.

No, nažalost, realnost je drugačija u ovom poslu. Ali definitivno što sam starija, počinjem birati i paziti koje projekte radim jer karijeru bih voljela graditi u kvalitetnim umjetničkim projektima za koje vjerujem da će donijeti nešto novo.

Studirali ste glumu i na Praškoj akademiji. Što vam je sve donijelo iskustvo inozemnog studija?

Na četvrtoj godini dobila sam stipendiju na Praškoj filmskoj akademiji i to mi je bilo možda najljepših šest mjeseci života. Upoznala sam ljude iz cijeloga svijeta s kojima sam još i dan danas ostala u prijateljskim odnosima.

Najveće otkriće tamo mi je bilo koliko se oni usude probati, koliko se usude griješiti, koliko ustraju u svojoj umjetnosti i ideji te kako oni zapravo tu svoju umjetnost zaista žive. I dan danas vrijeme provedeno tamo sa svim tim različitim ljudima iz različitih kultura i različitih životnih priča služe mi kao inspiracija.

Tamo ste dobili priliku snimiti i jedan kratki film koji je postigao međunarodni uspjeh. O kojem je filmu riječ?

Film koji sam tamo snimila je bio ‘Big City Fever’ s njemačkom režiserkom Karoline Vielemeyer koji je završio na Cannes Film Festivalu. To je bilo ostvarenje još jednog mog malog životnog cilja. Taj film je osvojio dosta nagrada po različitim svjetskim festivalima i jako sam ponosna na njega. Nakon toga sam s istom režiserkom prošle godine snimila još jedan film ‘Woman in the mirror’ koji je inspiriran životom Mata Hari. Uživala sam snimajući ga i jedva čekam da izađe. Dok sam bila u Pragu snimila sam još i seriju ‘Crossing Lines’ i jedan njemački film ‘Waldsterben’.

Glumite u serijama ‘Ko te šiša’ i ‘Počivali u miru’. Je li teško doći do uloga u domaćim serijama i kakva je atmosfera na snimanjima?

Ja zapravo mogu reći da sam skoro sve (ako ne i sve ) uloge koje sam dobila, dobila na audicijama. I na to sam jako ponosna. Nažalost, situacija je takva da u Hrvatskoj zaista nema puno audicija, a i kad ih ima nerijetko su zatvorene, što je po meni velika šteta. Nadam se da će se to promijeniti jer kod nas ima zaista izuzetnih glumaca koji često ne dobiju priliku.

Da kucnem o stol, imala sam tu sreću da sam na svakom snimanju zaista uživala. Naravno, niti na jednom ne ide sve uvijek glatko, ali kad god se sjetim bilo kojeg snimanja u sjećanju mi navru samo pozitivne stvari. Kad se dobro pripremiš, profesionalan si i znaš što radiš, atmosfera na snimanju ne može biti loša!

Imali ste priliku raditi s renomiranim hrvatskim glumcima.Tko je na vas ostavio najbolji dojam i zašto?

Jesam, i na tome sam neizmjerno zahvalna. Od svakog od njih naučila sam nešto što mi je pomoglo u radu. No neću prežaliti to što nikada nisam upoznala i radila s Ivom Gregurevićem. Zaista smatram da je on jedan od naših ponajboljih glumaca i zapravo sanjala sam da učim od njega. Tako da Ivo hvala vam na svakom vašem filmu što ste nam ostavili.

Od renomiranih glumaca, još veći dojam na mene ostavljaju mladi ‘nerenomirani’ glumci koji stvaraju svoju umjetnost i kada nema posla oni si ga naprave. To su ljudi koji me inspiriraju i nadahnjuju i od kojih najviše učim..

Koliko je teško mladom glumcu probiti se? Što je sve potrebno za uspjeh?

Mislim da ne  postoji nekakav recept za  uspjeh. Svačiji karijerni put je drugačiji. Ono što me u zadnje vrijeme ‘kopka’ jest što to uopće znači uspjeh? Živimo u vremenu u kojemu najčešće uspjeh podrazumijeva da si često po medijima, stalno nešto radiš, ideš iz projekta u projekt i zarađuješ puno novaca. Takva vrsta uspjeha mene ne zanima. Za mene je uspjeh kada mi se javi netko koga je moj rad na neki način dirnuo ili potaknuo na razmišljanje ili promjenu.

To i je jedan od razloga zašto se bavim ovim poslom. Da budem na neki mali način pozitivna promjena u društvu. A mislim da se glumci ne trebaju zamarati ‘probijanjem’ jer slava dođe i prođe. Bitno je da si iskren prema sebi i onome što radiš. Da to radiš iz sveg srca s punim povjerenjem i vjerom. Da svaki dan radiš, rasteš i učiš nešto novo i tada je uspjeh neminovan. Na ovaj ili onaj način.

Glumili ste u filmu “Winnetou i Old Shatterhand” koji je 2015. godine sniman u Hrvatskoj. Kako vam je bilo sudjelovati u ovom velikom projektu?

Jako uzbudljivo. Iako ja svim projektima pristupam s jednakom posvećenošću i pažnjom (bez obzira bili oni veliki svjetski projekti ili studentska vježba na akademiji), bilo mi je zanimljivo sudjelovati u tako jednoj internacionalnoj ekipi jer se nekako različite energije spoje i dogodi se nešto čarobno.

Bilo je zabavno i zato što mi je uloga Indijanke bila nešto u čemu se još nisam okušala pa mi je bio ‘gušt’ na probama učiti o njihovoj kulturi i jeziku. Učiti njihove plesove, obrede i načine borbe. Stvarno jako uzbudljivo.

Možete li u Hrvatskoj živjeti od glume i razmišljate li o inozemnoj karijeri?

Trenutačno mogu, a nadam se da će tako i ostati (smijeh). Razmišljam o inozemnoj karijeri još od druge godine fakulteta, otkad sam snimala seriju ‘Na terapiji’ i ‘bubu u uho’ mi je bacio režiser Marko Škop da zašto se ne okušam vani. I zapravo od tada radim na tome.

Naravno, u tome je pomogao i fakultet vani, inozemni projekti koje sam radila i agenti koje sam našla. Želim raditi u Hrvatskoj i živjeti ovdje, ali isto tako u trenucima kad ovdje nemam posla želim imati mogućnost da mogu potražiti i neki posao vani.

Prošle godine ste radi karijere posjetili Los Angeles. Što poduzimate kako bi ostvarili ulogu ili karijeru u Americi?

Amerika se dogodila spontano jer imam prijatelje koji se bave glumom tamo pa sam išla vidjeti kakva je tamo situacija. Dogodile su se predivne stvari i našla sam agenta i menadžera, tako da su se odškrinula jedna vrata koja će se nadam otvoriti još i više.

Velika prednost je što u današnje vrijeme sve audicije koje mi agentica šalje snimim ovdje i nema potrebe da budem tamo. Tako da sam otkad sam bila u Los Angelesu radila audicije za prilično velike i važne projekte na čemu sam jako zahvalna.

Nedavno ste u Njemačkoj snimali film u kojem ste utjelovili nizozemsku plesačicu i špijunku Mata Hari. Kako je prošlo snimanje i kako vam je sudjelovati u stranim produkcijama?

Snimanje je bilo dosta naporno jer smo imali jako gust raspored jer je bilo usred mog snimanja za seriju ‘Ko te šiša’, tako da smo bili ograničeni vremenom. Ali sva sreća pripremni dio je bio dosta dug i temeljit, tako da je snimanje prošlo glatko. Uživala sam jako. Sjećam se da sam pričala po cijele dane engleski i njemački, to mi je ostalo u navici i kada sam došla doma pa sam neko vrijeme i sanjala na engleskom (smijeh).

U kojim vas sve kazališnim predstavama trenutno možemo gledati? Koji su vam još planovi za ovu i iduću godinu? 

Trenutno igram u ITD-ovoj predstavi ‘Zašto šutiš?’ koja je autorski projekt Lee Anastazije Fleger, Roberta Španića i mene. Preporučujem svima da je dođu pogledati jer je jako zanimljiva. U Zorin domu u Karlovcu igram u ‘Važno je zvati se Ernest’. Također, igram i u predstavi Boom Teatra ‘Po domaću’ režiserke Marine Pejnović.

Trenutno se pripremam za snimanje koje počinje za mjesec dana, a na jesen dovršavamo jednu predstavu koju smo započeli raditi nas skupina mladih glumaca koja me jako veseli i mogla bi biti jako dobra. A za iduću godinu imam neke okvirne planove, ali još ne bih otkrivala o čemu je riječ.

Maja Šubarić Mahmuljin

Foto: Franjo Matković