“Sve je krenulo spontano. Uvijek sam bio neki razredni klaun. Nisam bio zgodan klinac, a ni nešto pametan i tražio sam nešto da budem cool”, rekao nam je Vlatko Štampar. Ovaj čakovečki komičar, arhitekt i slikar više od desetljeća nasmijava publiku te se prometnuo u nezaobilazno ime stand-upa “na ovim prostorima”. Poznati Međimurec karijeru je počeo graditi na open-mic večerima u zagrebačkom Purgeraju, a danas je ponosni član Lajnap comedy ekipe te nastupa po Hrvatskoj i regiji. S novim showom “Bolja polovica” 6. i 7. studenog je ‘rasturio’ u zagrebačkoj Tvornici kulture. Upitali smo ga o dojmovima iz Tvornice, počecima karijere, omiljenim forama i publici, rodnom Međimurju kao inspiraciji te je li teško nasmijati ljude i mogu li naši komičari živjeti od stand-upa.
Kako ti je bilo na nastupu u Tvornici koju si napunio čak dva dana?
Bilo je stvarno predivno. Tvornica mi je jedno od dražih lokacija za nastup. Kapacitet je velik, ali opet nije prevelik. Taman da se može kontrolirati publika i da se ne izgubi onaj osjećaj stand up intime. Da mogu, svaki tjedan bih se “počastio” s tako divnom publikom i nastupom.
Kakve su bile reakcije publike na “Bolju polovicu”? Koju foru bi izdvojio kao posebno dobru?
Prezadovoljan sam reakcijama na “Bolju polovicu”. Posebno dobra fora?Teško pitanje. Neke su mi draže za izvoditi jer mogu glumiti i raditi budalu od sebe, neke su mi drage jer su intelektualne, neke su jednostavno brutalno iskrene. Teško se odlučiti. To je kao da pitate roditelja koje dijete voli najviše.
Kako to da si se odlučio za stand up komediju i kako su izgledali tvoji počeci?
Sve je krenulo spontano. Uvijek sam bio neki razredni klaun. Nisam bio zgodan klinac, a ni nešto pametan i tražio sam nešto da budem ‘cool. Onda krene i pubertet, cure i skužio sam ako ispričaš vic da se ljudi smiju, a ako se smiju te vole i „faca“ si. Pa barem na nekoliko minuta. Krajem osnovne škole sam shvatio da mi je super pričati viceve i nasmijavati ljude. Nije mi palo na pamet da bi to jednoga dana moglo prerasti u posao.
Rodno Međimurje ti je neiscrpan izvor inspiracije. Kakvi su stereotipi o Međimurcima i zašto ljudi vole tu vrstu humora?
Radišni, dobri, tihi i jalni. To bi bili Međimurci. Fore prolaze najbolje doma. Doma se nekako najbolje mogu opustiti i ‘oderati’ po našima. Okolo kad nastupam prilagodim dijalekt i nastup, jer ekipi u Splitu nije smiješna neka međimurska fora.
Kakvu publiku voliš, a što ti se ne sviđa? Jesi li imao kakve zanimljive upadice za vrijeme nastupa?
Naša publika je stvarno dobra i pristojna. Nema upadica, pozitivni su i podržavaju. Rijetko kad se dogodi da netko pokušava biti hrabar. To isto zna biti zabavno.
Nastupaš i na svadbama. Voliš li te gaže, kakva je obično atmosfera i smiju li se mladenci na svoj račun?
Nekad znam odraditi manju svadbu i bude stvarno super. Obavim razgovor s mladencima prije, saznam neke osnovne informacije o njima tako da mogu pripremiti materijal i neke interne fore baš za njih. Bude fora. Mlada je predivna, kuma malo manje, mladoženja je sretan jer je našao nju i slično. (smijeh)
Iza sebe imaš 10 godina karijere. Koliko je zapravo teško nasmijati ljude i voliš li više nastupe po Hrvatskoj ili regiji?
Ako su ljudi došli otvorena uma i s idejom da se opuste i smiju – lako ih je nasmijati. Najviše volim nastupe doma. Zagreb, Rijeka, Osijek, Čakovec, Varaždin…Uvijek divna publika.
Koliko se dugo pripremaš za nastupe? Koliko truda zahtijeva jedan nastup od sati i pol vremena?
Za novi show mi treba otprilike jedna i pol do dvije godine. Tjedno isprobavam materijal i nove fore i kad mislim da je to otprilike to – kreću prve izvedbe “kompletnog showa”. To uvijek bude na 70 posto finalnog rezultata. Samo treba vježbati i isprobavati pred ljudima, to jest, publikom. Oni najviše pomažu u izgradnji materijala. Potreban mi je njihov feedback.
Mogu li komičari u Hrvatskoj živjeti od stand-upa? Imaš li kakve uzore među svjetski poznatima komičarima?
Mogu. “Koliko muzike toliko para.” Koliko radiš i žrtvuješ se – takva ti je i plaća. Imam nekoliko dragih komičara i svaki mi je dobar zbog neke osobine ili karaktera. Bill Burr, Eddie Izzard, Dylan Moran, Robin Williams…Ima ih.
Planiraš li se i dalje prvenstveno baviti stand-upom ili se posvetiti arhitekturi i slikanju?
Želim nasmijavati ljude do kraja života. Imam neke ideje za arhitekturu, ali trenutno nije prioritet. Ista stvar vrijedi i za crtanje. Volim crtati, opušta me, ali trenutno nije na tapeti.
Maja Šubarić Mahmuljin
Foto: Petar Santini