“Slikanje cvijeća u današnje vrijeme je jedna divna zastarjela besmislenost, daleko od buke, brzine i aktualnih trendova. Zasad proučavam božur, peruniku i vrtni mak”, rekla nam je Edit Glavurtić, poznata hrvatska akademska umjetnica čija se samostalna izložba “Rascvjetavanje – Skice iz Edena” može pogledati u Muzeju Đakovštine do 17. lipnja 2024. godine.

Fascinantno je umijeće same autorice, kao i ljepota predstavljenih djela. Edit se bavi i pisanjem pa je u sklopu otvorenja izložbe održana i promocija njezine knjige “Jagode i papar – Priče o ljubavi”. Zbirka sadrži osam priča o ljudskim odnosima, a ljubav je u središtu.

Edit je rođena 1965. u Splitu, a u Zagrebu živi još od 1970. godine. Pohađala je Školu primijenjene umjetnosti, a na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu diplomirala je 1988. godine u klasi prof. Đure Sedera. Dvije godine zaposlena je u Zagreb filmu, na odjelu scenografije kao asistent scenografa, i oslikava pozadine za crtanu seriju “Mali leteći medvjedići”. Odlazi u Beč 1990. godine, gdje se bavi likovnim radom i 1995. na “Universität für angewandte Kunst Wien” dobiva titulu magistra umjetnosti. Od 2003. ponovo živi u Zagrebu i radi kao samostalna likovna umjetnica. Članica je Hrvatskog društva likovnih umjetnika.

U intervjuu za Generaciju upitali smo je o počecima u umjetnosti, najnovijoj izložbi, cvijeću kao inspiraciji za stvaranje, pisanju i njezinoj knjizi o ljubavi, reakcijama publike na njezine radove i planovima za dalje.

Želja za slikanjem i pisanjem

Od kuda ljubav prema likovnoj umjetnosti? Kako su izgledali vaši počeci?

Ne sjećam se početka. Na fotografiji koja me prikazuje u dobi od četiri godine pod rukom nosim svežanj papira za crtanje i košaricu s drvenim bojama. Bila sam dijete koje je više od svega voljelo crtati, udubila bih se i mogla sam provesti sate s bojama u ruci, jer mi je taj oblik zabave bio interesantniji od svake igre. To se nastavilo i nakon što sam krenula u školu, s time što sam sad svoje crtarije proširila tekstom, kratke priče ili pjesmice dodatno su objašnjavale ono što je slika prikazivala.

Dakle, želja za slikanjem i pisanjem javile su se i razvijale spontano kao urođene potrebe već u ranom djetinjstvu s tim što se likovna priča odvijala u kontinuitetu sve do danas, dok je literarna imala određenih prekida, prije nego što sam je shvatila dovoljno ozbiljno da joj se posvetim svakodnevno, pa danas mogu reći da mi je jednako važna kao i slikarska.

Kako biste opisali svoj umjetnički put? Koliko izložbi imate iza sebe i koju biste posebno izdvojili?

Iza mene je četrdesetak samostalnih izložbi koje su mi sve drage, jer svaka ima neku svoju priču, i energiju po kojoj se razlikuje od drugih. Koju bih posebno izdvojila? Nikad neću zaboraviti izložbu akvarela koje sam 1995. izložila u Beču, u jednoj maloj galeriji koja je tek započela svoju djelatnost, i voditeljice nisu dobro odradile marketinški dio tako da na otvorenje nije došao nitko osim nekolicine mojih prijatelja s kojima sam se i inače družila u svom ateljeu. Sasvim drugačije bilo je u Etnografskom muzeju u Zagrebu, gdje sam 2008. u sklopu Noći muzeja izložila ciklus Anđela. Izložbu je razgledalo više ljudi nego što sam u najluđim snovima mogla zamisliti.

Interesantna je bila i izložba u Novoj Gradiški 2020. Poslala sam slike u galeriju Pučkog otvorenog učilišta, a dva dana prije otvaranja izložbe sve su aktivnosti stopirane jer je proglašena opasnost od Covida, tako da su slike ostale na čekanju, a izložbu smo otvorili dva mjeseca kasnije, krajem svibnja. Pod maskama, ali veoma uspješno. Sve su mi izložbe drage, jer slika u galerijskom prostoru dobiva svoj pravi okvir, i djeluje sasvim drugačije nego u ateljeu, osim toga, tu jasno vidite ako nešto nedostaje, kao i smjer u kojem treba nastaviti. Komuniciram i putem društvenih mreža, a izložbe su odlična prilika da upoznam neke od ljudi koji  prate moj rad, što mi je uvijek veliko zadovoljstvo.

‘Slikanje je za mene način meditacije‘

Kako je nastala izložba “Rascvjetavanje – Skice iz Edena”? Koju tehniku koristite i zašto vam je cvijeće inspiracija za stvaranje? Kakva je bila atmosfera na nedavnom otvorenju u Đakovu i reakcije posjetitelja? 

Atmosfera na otvorenju izložbe u Muzeju Đakovštine u Đakovu bila je odlična. Hvala još jednom Muzeju Đakovštine na gostoprimstvu, ravnateljici Marini Božić i višoj kustosici Sonji Švec Španjol na odličnoj postavi i uvodnim riječima.

Ne mogu objasniti odakle ideja za Skice iz Edena, kao što ne mogu objasniti ni jedan od svojih ciklusa, to naprosto dođe samo od sebe. Sjednem za platno, skiciram, a zatim razrađujem, i dok to radim, javljaju se nove ideje. Nadahnuće je trenutak, iskra, a sve ostalo je maraton i višemjesečni svakodnevni rad. Kod mene je naročito zahtjevno jer slikam lazurama u tehnici ulja, pa mi treba puno vremena, a proces rada na jednoj slici traje duže od mjesec dana što mi ne smeta jer je slikanje je za mene način meditacije, povezivanja i poniranja, u svakom slučaju, duhovna dimenzija.

Motiv cvijeta omogućava mi da proučavam strukturu, boju i svjetlo, da krenuvši iz figurativnog razmišljam apstraktno, da pokušam zaustaviti trenutak. Osim toga, slikanje cvijeća u današnje vrijeme je jedna divna zastarjela besmislenost, daleko od buke, brzine i aktualnih trendova. Zasad proučavam božur, peruniku i vrtni mak, a vidjet ćemo u kojem će se smjeru stvari dalje razvijati.

Održana je i promocija vaše knjige “Jagode i papar- Priče o ljubavi”. Od kuda naziv i o čemu sve pišete u knjizi? Kojih se tema dotičete i kakav stil pisanja njegujete?

Zbirka sadrži osam priča o ljudskim odnosima, a imenica ljubav pojavljuje se samo u podnaslovu, i nećete je naći u ostatku teksta, dok će se u pojedinim pričama čitatelji morati potruditi da pronađu i sam pojam. Priče su zamišljene tako da potaknu na osobno traganje za odgovorom što je to što zovemo ljubavlju, i koje mjesto i oblik ima ljubav u stvarnom životu. Povezane su likovima koji su u jednoj priči sporedni, a u drugoj glavni, a radnje se preklapaju se u točkama koje ne poštuju kronološki slijed, ali sugeriraju da je ne neki nevidljiv način sve sa svim povezano.

Naslov “Jagode i papar” se odnosi na neobične spojeve i različitosti koje se na neočekivan način skladno objedinjuju i nadopunjuju.

Ljudima se sviđaju boje

S posljednjom izložbom ste proputovali više gradova u Hrvatskoj. Kakvi su bili dosadašnji dojmovi i reakcije na izložbu? 

Reakcije su posvuda bile jako dobre, jer je tema nepretenciozna i naizgled vrlo jednostavna. Jedan ili dva velika cvijeta na bijeloj podlozi, oblik života koji me privlači toliko da ga dugo odgonetavam, a on se na kraju pokaže neuhvatljiv, pa mi ne preostaje nego pokušati ponovo. Cvijet za cvijetom, udubljena sam u raspored i boju latica, i studiram ih kao što bih studirala bilo što drugo što bih odabrala kao motiv.

Za publiku je na mojim slikama sve jasno i razumljivo, osim trenutka koji me navodi na nove pokušaje. Na svakom otvaranju ljudi mi govore da im se sviđaju boje, i da sasvim neobično djeluju ti moji cvjetovi tako uvećani, da je neobičan takav način gledanja, na što uvijek odgovorim da svaka stvar na svijetu izgleda sasvim drugačije kad se čovjek u nju dobro zagleda, i pomno je prouči.

Đakovačka je publika imala priliku vidjeti i vaše sasvim nove radove u tehnici akvarela. O kakvim je radovima riječ?

Isti je motiv, ali je druga tehnika, umjesto ulja i platna posegnula sam za akvarelnim bojama i papirom, u koje sam zaljubljena još od vremena studija, i toj svojoj staroj ljubavi periodički se uvijek vraćam. Studirati cvijet u akvarelu, na velikom formatu, vrlo je privlačno, ali je ishod neizvjestan jer akvarel ne podnosi pogreške.

U studijama uljem možete popravljati, uklanjati, pokušavati ponovo, u akvarelu ne.  Ali, karakterističan sjaj i prozirnost koje daju vodene boje na papiru jedinstveni su i teško im se može odoljeti, pa mi je bilo najprirodnije da svoj omiljeni motiv istražim i u tehnici koja taj motiv voli, a kojom se dugo bavim i dobro je poznajem.

U pričama ima puno slikovnog

Je li teže, odnosno izazovnije slikati ili pisati?

Ako se radi o stvarnim potrebama, vodi vas ideja u koju se udubite, i koju razrađujete kroz dugotrajan proces i svakodnevan rad. Može doći do zastoja, umora, u jednom trenu možda i ne vidite kamo ćete dalje, ali se sljedeći dan vraćate i nastavljate jer vas to okupira, jer je uzbudljivo i zanimljivo otkrivati nešto do čega tek trebate doći. Jednako je i u slikanju i u pisanju, kod mene je to povezano. U mojim pričama ima puno slikovnog, a slike često vode u priče, jedno na drugo se nadovezuje.

Što vam je sve, osim cvijeća, inspiracija za radove? 

Moj je rad podijeljen na četiri velika ciklusa, to su cjeline pod nazivima “Priče o anđelima”, “Skice iz Edena”, “Sretno drvo” i “Život je lijep”, kao serija ilustracija. Nijedan ciklus nije sasvim zaokružen, svi su otvoreni i svaki me na svoj način zaokuplja. Napuštam ga nakon godinu ili dvije kad osjetim zasićenje, da bih mu se ponovo vratila.

Mnogi umjetnici se (likovno i literarno) izražavaju kroz kritiku, negaciju, seciranje i bilježenje tamnih strana, stranputica i otuđenosti čime skidaju duboke slojeve i dovode stvari u širi društveni kontekst. Time obavljaju velik i važan posao, jer ono što stvaraju djeluje poput ogledala u kojem čovjek vidi i ono što ne bi volio vidjeti, ali je nužno da se s tim suoči. Da mu netko u to upre prstom. Dugo sam željela biti dio toga, i trebalo je puno vremena da se pomirim s tim da u prirodi nisam kritičar i da prihvatim da je moj  način drugačiji.

Biram male priče, ono što izdvajam kao afirmativno, pa se bavim time i pokušavam to povezati. Istražujući i tumačeći svijet svaki umjetnik istražuje i tumači samoga sebe. Moraš stajati uz ono što si, ma kako ti se važnijim činilo nešto drugo. Na kraju nisam sasvim sigurna jesu li moje slikarske teme doista moj odabir. Možda prije datost koja je oduvijek bila u meni i koju sam prepoznala, osvijestila i pretvorila u svoju energetsku točku vitalnosti.

Ilustracije i slikovnice novi izazov

Na kojim sve projektima trenutno radite i koje su vam želje za budućnost?

Trenutno slikam ilustracije, za svoj gušt. Voljela bih se okušati u ilustriranju slikovnica, to me jako veseli i zaokuplja, jer objedinjuje moju ljubav prema riječima i prema boji. Ciklus “Skice iz Edena – Rascvjetavanja”, nakon Đakova završit će svoju turneju u Crikvenici u listopadu, a nakon toga posvetit ću se ciklusu “Sretno drvo” i osmisliti ga u cjelinu spremnu za izlaganje. Također, želja mi je nastaviti s pisanjem, i dalje objavljivati – dvije nove zbirke priča potpuno su dovršene i čekaju svoju priliku.

Za kraj, što biste poručili mladim ženama koje tek ulaze u svijet umjetnosti?

Ako osjećaju da je umjetnost doista njihov put i njihov svijet, neka od njega ne odustaju, ma kako se teško (i ponekad uzaludno) činilo. Samoostvarenje je jedan od najvažnijih životnih ciljeva, a sloboda koju pruža stvaranje jedan od posljednjih oblika slobode koji nam stoji na raspolaganju.

Cijena je visoka, ali dobro proživljeni život u kojem smo ostali vjerni svom kreativnom biću, i razvili se najviše koliko smo mogli, nema cijene.

Maja Šubarić Mahmuljin

Foto: Sonja Švec Španjol/Edit Glavurtić