“Bocciom sam se krenuo baviti zato što je to jedini sport namijenjen za osobe s najvećim tjelesnim invaliditetom. U početku sam trenirao s mojom mamom, a moju prvu rampu smo napravili sami. Treniram dva puta tjedno i važan mi je sport u životu. Malo mi je teško za noge jer dugo sjedim. Najveća podrška mi je moja mama”, rekao nam je Daniel Nakić iz Boccia kluba Knin.

Ovaj je talentirani mladić osvojio srebro u Boccii na Svjetskim igrama mladih na Tajlandu (World Abilitysport Youth Games) 2024. godine. Daniel i njegova sestra, asistentica na rampi, Katja Nakić osvojili su ovu značajnu medalju u BC3 kategoriji – pojedinačno, što je prva međunarodna medalja za kninski klub. Prošle je godine Daniel osvojio titulu viceprvaka Hrvatske u paraolimpijskom boćanju za osobe s invaliditetom (boccia). Nastupio je na Prvenstvu Hrvatske u Osijeku sa sestrom Katjom u BC3 kategoriji. Bez poraza je prošao grupu, kao i polufinale, a u finalu je izgubio od aktualne prvakinje Hrvatske. Srebrna medalja u bocciai prva je nacionalna titula koju je osvojio.

Ovaj se uspješni parasportaš trenutačno priprema za Kup Hrvatske, a ističe kako bi volio ostvariti dovoljno dobre rezultate da može nastupiti sa seniorskom reprezentacijom Hrvatske. Kao sportaš s invaliditetom susretao se s poteškoćama kao što su nedostatak kvalificiranih trenera, cijena opreme, loša medijska popraćenost, manjak sponzora te minimalna podrška gradova i županije. No, to ga nije obeshrabrilo da ostvaruje vrhunske rezultate i slijedi svoje snove.

U intervjuu za Generaciju upitali smo ga o dojmovima s velikih natjecanja i nastupima za Hrvatsku, dosadašnjim uspjesima i medaljama, poteškoćama s kojima se susretao, počecima bavljenja bocciom, kao i željama za budućnost.

Kada i zašto si se odlučio baviti ovim sportom? Kako su izgledali tvoji počeci u boćanju za osobe s invaliditetom? Jesi li očekivao velike međunarodne uspjehe?

Bocciom sam se krenuo baviti 2019. godine zato što je to jedini sport namijenjen za osobe s najvećim tjelesnim invaliditetom. U početku sam trenirao sa mojom mamom Anicom Jonjić, a moju prvu rampu smo napravili sami. Tijekom pandemije nisam trenirao, a nakon toga sam nastavio u BC1 kategoriji, te mi je asistentica bila sestra Katja. Nakon četiri godine sam prešao u BC3 kategoriju jer se moje zdravstveno stanje pogoršalo. U BC3 kategoriji sam bio i na početku. Nisam očekivao velike međunarodne uspjehe, ali sam sretan što sam došao do njih.

Prošle si godine osvojio titulu viceprvaka Hrvatske u paraolimpijskom boćanju za osobe s invaliditetom (boccia). Srebrna medalja prva ti je nacionalna titula koju si osvojio. Kako si se osjećao i koliko ti znači podrška sestre Katje?

Osjećao sam se sretno i ponosno, iskreno i iznenađeno. To je bila moja i Katjina prva srebrena medalja s državnog prvenstva Hrvatske. Znači mi mnogo jer se isplatio sav naš trud i treninzi. Podrška moje sestre mi puno znači jer mi asistent rampe nije netko nepoznat već moja sestra. S njom dijelim i pobjede i poraze, uvijek je tu uz mene.

Na Svjetskim igrama mladih Tajlandu 2024. godine sestra i ti ste osvojili srebro. Koliko ti znači ovaj veliki uspjeh i činjenica da je to prva međunarodna medalja za tvoj kninski klub? 

Srebrena medalja s Tajlanda koju sam pojedinačno osvojio mi znači možda čak i više nego zlato koje sam tada osvojio u paru sa Singapurom. Činjenica da je to prva međunarodna medalja za moj kninski klub mi ju čini još više posebnom.

Osvajač si medalja u Hrvatskoj, a imaš i zapažene rezultate vani. Što je sve potrebno za ostvarivanje vrhunskih sportskih rezultata i na koje si dosadašnje uspjehe posebno ponosan?

Za osvajanje vrhunskih sportskih rezultata je potrebno puno treninga, truda i ljubav za taj sport. Posebno sam ponosan na natjecanje u Osijeku jer sam u grupnoj fazi pobijedio hrvatsku prvakinju Danijelu Matajiu, no u finalu sam ipak izgubio od nje.

S kojim poteškoćama si se susretao kao sportaš s invaliditetom? Jesu li treninzi i sve ostalo u dovoljnoj mjeri prilagođeni osobama poput tebe? Kako ti je trenirati u tvom klubu Boccia klub Knin i tko ti je najveća podrška?

Moje poteškoće kao sportaša s invaliditetom su nedostatak kvalificiranih trenera, cijena opreme, loša medijska popraćenost te samim time manjak sponzora i to općenito u parasportu, minimalna podrška gradova i županije. Osim nedostatka trenera, treninzi i sve ostalo je u dovoljnoj mjeri prilagođeno, zapravo treniramo sami sebe, samo pojedini klubovi u Hrvatskoj imaju trenere. Dobro mi je trenirati u mom klubu, svi se dugo znamo i prijatelji smo. Treniram dva puta tjedno i važan mi je sport u životu. Malo mi je teško za noge jer dugo sjedim. Najveća podrška mi je moja mama Anica Jonjić.

Za koje se natjecanje trenutačno pripremaš i što bi još volio ostvariti u sportskoj karijeri?

Trenutačno se pripremam za Kup Hrvatske, a volio bih ostvariti dovoljno dobre rezultate da mogu nastupiti sa seniorskom reprezentacijom Hrvatske.

‘Moj brat živi za ovaj sport, a ja za njega’

Razgovarali smo i s Danielovom sestrom Katjom Nakić (17), najmlađom operatericom rampe na svijetu. Ona je brata pratila od samog početka, a njegova asistentica je postala 2021. godine u BCI1 kategoriji. “Volim svog brata, a uz njega sam zavoljela i boccie. Moj brat živi za ovaj sport, a ja za njega te sam odlučila biti njegova asistentica i operatorica rampe”, započela je Katja.

Dodala je kako nije lako biti operaterica rampe jer ima puno detalja na koje se mora paziti. “Kao najmlađa operaterica rampe na svijetu svjesna da sam radila mnoge greške, ali sam sretna kada vidim do kuda smo došli. I dalje Daniel i ja učimo i griješimo i popravljamo se, a ja se iskreno nadam da ćemo uskoro biti sve bolji. Naši svjetski i državni uspjesi mi znače jako puno, ali Danielov osmijeh mi znači još više od bilo koje pobjede, najvažnije mi je da je on sretan i zadovoljan.”

Katja s bratom trenira dva puta tjedno po dva sata, i to bez trenera. Istaknula je kako na treninzima on sluša nju, a na utakmicama i općenito ona sluša njega. Obitelj im je velika potpora, kao i njihov klub te svi njihovi prijatelji. “U mojem životu sport boccie je važan jer Daniel i ja zajedno prolazimo kroz sve – nova prijateljstva, nove izazove i nove pobjede. Voljela bih u budućnosti nastupiti sa seniorskom reprezentacijom i osvojiti medalje s mojim bratom”, zaključila je Katja.

Maja Šubarić Mahmuljin

Naslovna fotografija: privatna arhiva

*Tekst je objavljen u sklopu projekta „Sport bez granica – priče koje inspiriraju“ kojeg financira Agencija za medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.