“Beskućnici se ne mogu cijepiti, a čak i da se cijepe ne mogu dobiti Covid potvrdu jer nemaju osobne dokumente. Zbog toga ne mogu niti u pučku kuhinju na dostojanstven ručak”, rekao nam je Mile Mrvalj, bivši beskućnik i osnivač humanitarne udruge ‘Fajter’. Kako je i sam tri i pol godine jedva preživljavao na ulicama Zagreba, upitali smo ga što je što je beskućnicima u ovo pandemijsko vrijeme najveći problem, kako napreduje humanitarna akcija podjele pomoći u iznosu od 200 kuna po beskućniku te što je s braniteljima koji su završili na ulici.

U tijeku je akcija podjele pomoći u sklopu koje je deset beskućnika dobilo po 200 kuna. Koliko im znači ovaj iznos koji nije velik, ali je za njih ipak značajan?

Podjela novčane pomoći beskućnicima je moja standardna praksa. Pomoć beskućnicima pružamo osiguravanjem novčanih prihoda i pomoći, ali i prikupljanjem materijalne i druge pomoći kao što su higijenske potrepštine. Tu je, naravno, i časopis “Ulični Fajter” kojeg prodaju beskućnici. No jedna od najznačajnijih aktivnosti naše udruge jest upravo novčana pomoć.

Dajemo je onda kada je nekome potreban skupi lijek, adaptacija neke svoje kućice ili pak nabavka nečeg drugog što im je važno. Tada napravimo akciju za te osobe. Naravno da mi znamo da to nije velik iznos, ali ovdje je riječ o socijalno najugroženijoj kategoriji i beskućnicima je svaka pomoć značajna.

Što je što je beskućnicima u ovo krizno pandemijsko vrijeme najveći problem?

Beskućnici su posebno pogođeni pandemijom korona virusa, i to iz više razloga. Najveći problem je što ne mogu biti cijepljeni jer nemaju nikakvih dokumenata, a i da se hoće i mogu cijepiti, problem opet nastaje jer ne mogu dobiti Covid potvrde. To je potpuno nepravedno, a beskućnika je svakim danom sve više i više.

Stiže sve hladnije vrijeme pa nas zanima gdje će se ugrijati beskućnici?

Da, to će im biti sve teže. Zbog uvođenja Covid potvrda beskućnici neće moći ući niti u pučke kuhinje. Tako više niti tamo ne mogu unutra pojesti svoj obrok na toplome već hranu dobiju za van. Više nemaju pravo na dostojanstven ručak i prisiljeni su jesti po parkovima.

Također, zbog pandemijskih mjera beskućnici više ne mogu izlaziti kao prije. Primjerice, ne mogu izaći iz prihvatilišta, to jest, ako izađu ne mogu se vratiti pa su radije vani po ulicama. Naime, postoje kontejneri u Kosnici, prihvatilištu pokraj Velike Gorice, gdje se mogu skloniti beskućnici, no samo oni iz Zagreba, dok su ostali iz ruralnih područja izostavljeni. Njih zakon tjera da riješe svoj socijalni status tamo od kuda su došli, a u tim manjim mjestima nema pučkih kuhinja niti drugih mogućnosti pa zato i dolaze u Zagreb.

Obilježili smo Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata i žrtvu Vukovara i Škabrnje. Što je s hrvatskim braniteljima koji završe na ulici?

Sretan sam što smo odnedavno dobili divnu aktivisticu koja je inače zadužena za problematiku branitelja koji su beskućnici. Zove se Mila Vukšić i ona vodi sektor pomoći isključivo braniteljima koji su u socijalno teškoj situaciji. Tako da i njima pomažemo jer ima onih koji su invalidi, narušenog zdravlja i slično.

Mila je prije nekoliko mjeseci započela ukazivati i na činjenicu da u Hrvatskoj imamo i sve više branitelja – beskućnika. Ti ljudi su dali svoje zdravlje, pa i život za Hrvatsku, a sada su na ulici. I nekoliko prodavača časopisa ‘Ulični fajter‘ su branitelji koji su završili na ulici. Tužno je to i nepravedno.

Maja Šubarić Mahmuljin

Foto: Facebook/Mile Mrvalj