“Osvajao sam medalje na svim utrkama osim na paraolimpijskim igrama, tako da je ta paraolimpijska medalja jedina koja nedostaje. Plan mi je nakon karijere definitivno ostati u sportu i raditi na promociji parasporta i pomoći mlađim sportašima ili parasportašima da kroz sport ostvare svoje ciljeve”, rekao nam je Antonio Franko, hrvatski paratriatlonac i paraolimpijac iz Kraljevice.
Ovaj je vrhunski parasportaš nedavno nastupio na Svjetskom prvenstvu u Španjolskoj gdje je osvojio odlično peto mjesto, a ovu je sezonu završio na sedmom mjestu na svjetskoj rang ljestvici. Kao jedini hrvatski predstavnik u tom sportu na svjetskoj razini nastupio je na Paraolimpijskim igrama u Tokiju gdje je zauzeo odlično peto mjesto, a na svojim drugim POI u Parizu bio je sedmi. Iza sebe već ima brojne međunarodne utrke na kojima je ostvario zapažene rezultate i medalje te je pokazao da se rad i upornost isplate.
Antonio je rođen u Rijeci s aplazijom desne fibule i ligamenata desnog koljena, ali unatoč invaliditetu aktivno trenira i pomiče svoje granice te je već desetak godina u vrhunskom sportu. S paratriatlonom se počeo baviti prije 12 godina, a nastupa u paratriatlonskoj kategoriji PTS4. Trenutačno se nada nastupu i medalji na Paraolimpijskim igrama u Los Angelesu 2028. godine.
U intervjuu za Generaciju upitali smo ga o dojmovima s velikih natjecanja i nastupima za Hrvatsku, dosadašnjim uspjesima i medaljama, predrasudama i prevladavanju prepreka, počecima bavljenja paratriatlonom, kao i željama za budućnost.
Kako to da si odabrao ovaj sport i jesi li u počecima mislio da ćeš biti ovako uspješan?
U triatlon sam ušao na nagovor tadašnjeg trenera Hrvoja Vlahovića koji je predsjednik paraplivačkog kluba u kojem sam se natjecao. Triatlon mi se činio kao veliki izazov s obzirom ni na kakvo prethodno iskustvo u tom sportu i mogu reći da sam se odmah zaljubio u taj sport. Što se tiče sporta općenito, san je bio odlazak na paraolimpijske igre nevezano za triatlon.
Nedavno si nastupio na Svjetskom prvenstvu u Španjolskoj. Kakvi su ti dojmovi s tog natjecanja i koliko ti znači osvojeno peto mjesto?
Svake godine Svjetsko prvenstvo u triatlonu je najjače i najvažnije natjecanje u godini i svake godine 10 najbolje plasiranih paratriatlonaca iz cijelog svijeta dolazi u najboljoj formi na natjecanje, tako da je svako svjetsko prvenstvo poseban gušt i realan pokazatelj forme i koliko vrijediš na svjetskoj razini. S petim mjestom sam veoma zadovoljan tim više jer sam jedno mjesto bolji nego prošle godine, iako prvenstveno prvo gledam svoju izvedbu i da dam svoj maksimum, a onda tek plasman.
Osvajač si brojnih medalja u Hrvatskoj i vani. Što je sve potrebno za ostvarivanje vrhunskih sportskih rezultata i koja medalja ili natjecanje ti je posebno ostalo u sjećanju?
Najbitnija po meni stavka je konzistentnost i vjera u sebe i ljude s kojima radiš, jer za vrhunski rezultat treba vremena i u početku rezultati su puno slabiji u odnosu na uloženi trud i rad. Najbitnija medalja i natjecanje je Europsko prvenstvo 2019. godine u Valenciji gdje sam bio treći i to je moja prva europska medalja i medalja s velikog natjecanja općenito. S tim natjecanjem sam dobio potvrdu da se isplatio sam trud, da sam dobar i da pripadam svjetskom vrhu u svom sportu.
S kojim poteškoćama si se susretao kao sportaš s invaliditetom? Imaš li dovoljnu podršku?
Iako je danas puno bolja situacija, nažalost još uvijek je problem diskriminacija parasporta, to jest, rezultata. Većina javnosti ne vrednuje parasportske rezultate kao i rezultate osoba bez invaliditeta. Smatra se da je u parasportu lakše doći do rezultata, a zapravo je situacija skroz obrnuta.
Koliko često treniraš i što ti je sve sport donio u životu? Voliš li više plivanje, trčanje ili biciklizam?
Treniram u prosjeku 25 sati tjedno, koliko je zapravo neophodno u mojem sportu da bi se konkuriralo za svjetski vrh. Sport mi je izgradio karakter i samopouzdanje, tako da slobodno mogu reći da sam nakon desetak godina u vrhunskom sportu puno jača osoba. Također, sa sportom sam proputovao cijeli svijet. Mogu reći da mi je trčanje nekako najdraže trenutačno, iako su se kroz karijeru izmjenjivala sva tri sporta.
Iduća je godina kvalifikacijska za Paraolimpijske igre u LA-u. Kolike su ti šanse da se kvalificiraš i je li odlazak na Paraolimpijske igre tvoj san?
Kako sam ovu sezonu završio kao 7. na svjetskoj rang ljestvici, a u LA28 se plasiraju 10 najboljih mogu reći da imam izgledne šanse. Mogu reći da je to bio moj san kada sam krenuo u sport, a s obzirom na to da sam već prisustvovao dvjema, LA28 je realnost.
Jesi li se susretao s predrasudama i je li ti invaliditet bio u životu prepreka? Kako si se nosio s time ranije, a kako danas? Tko ti ja u svemu najveća podrška?
Naravno da jesam, kao i svaka osoba s invaliditetom. Kada sam bio mali bilo je tu i izrugivanja na račun invaliditeta, a kasnije kada sam postigao neke rezultate problem je nedovoljno priznanje javnosti tih rezultata. To se može najbolje vidjeti i po tome što prijenos parasporta praktički ni ne postoji na nacionalnoj televiziji. Pod time mislim direktan prijenos najvećih natjecanja, ne snimke i sažeci. Prije me to žalostilo, no sada nastojim ukazivati na te probleme i pomoći da se taj status parasporta promijeni. Najveća podrška mi je definitivno obitelj.
Ponekad treniraš s mladima. Primjerice, u Slavonskom Brodu uoči Svjetskog prvenstva. Kako im približavaš zahtjeve visokog sporta?
Mislim da im je najbolji primjer moja disciplina i odanost prema treningu, a i sam uspjeh jer paratriatlon u Hrvatskoj nije postojao, a ja sam praktički iz ničega doveo taj sport i došao do najveće moguće razine sve s radom, disciplinom i upornošću.
Za koje natjecanje se trenutačno spremaš i što bi još htio ostvariti u sportskoj karijeri? Gdje se vidiš nakon karijere u sportu?
Trenutačno je priprema za sezonu 2027. koja je ujedno i kvalifikacijska za LA28, tako da je u toj sezoni svako natjecanje bitno. No, recimo da je Svjetsko prvenstvo u Hamburgu početkom rujna najvažnije. Što se tiče paratratriatlona i natjecanja, osvajao sam medalje na svim utrkama osim na paraolimpijskim igrama, tako da je ta paraolimpijska medalja jedina koja nedostaje. Plan mi je nakon karijere definitivno ostati u sportu i raditi na promociji parasporta i pomoći mlađim sportašima ili parasportašima da kroz sport ostvare svoje ciljeve.
Maja Šubarić Mahmuljin
Foto: privatna arhiva
*Tekst je objavljen u sklopu projekta „Sport bez granica – priče koje inspiriraju“ kojeg financira Agencija za medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
