“Iako fotografija ne koristi riječ, ona ipak govori, ali tišinom te upućuje metaforičnošću svoje vizualnosti. Fotografija je, dakle, ne samo tehnička, nego i misaona slika, koja može istovremeno omogućiti pogled i prema van i prema unutra. To je ono što volim kod nje”, rekao nam je Marko Polonio. Ovaj samouki fotograf, koji ističe da od fotografije ne živi, ali ju zato ne voli ništa manje, 10. rujna ove godine imao je prvu samostalnu izložbu pod nazivom „In-between“ u Galeriji Prica u Samoboru. Ukupno 23 fotografije u kojima autor istražuje koegzistenciju bezvremenskog i svakodnevnog još se mogu pogledati do 6. listopada ove godine.
Marko je rođen 1981. godine u Zagrebu. U rodnom gradu završio je jezičnu gimnaziju te studirao filozofiju i starogrčki jezik i književnost. Fotografijom kao hobijem bavi se od srednjoškolskih dana, a ozbiljnije, kroz interes za vizualni jezik, od tridesete godine života do danas. Sudjelovao je na dvije grupne izložbe Fotokluba Klik (2017. i 2018.) te uz intervju predstavio izbor vlastitih fotografija u američkom časopisu Inspired Eye (Inspired Eye, issue LXXVI, 2019. godine). Živi i radi u Samoboru.
U intervjuu za Generaciju upitali smo ga o počecima u fotografiji, reakcijama posjetitelja na prvu samostalnu izložbu, inspiraciji za stvaranje, tehnici koju koristi, motivima koje voli fotografirati i planovima za budućnost.
Foto: Marko Polonio
Hobi od srednjoškolskih dana
Od kuda ljubav prema fotografiji? Kako su izgledali vaši počeci i kada je hobi prerastao u nešto više?
Fotografijom se kao hobijem bavim od srednjoškolskih dana, kada sam fotografirao bilo što što mi je u određenom trenutku zaokupilo pažnju. Ni tada, a ni kasnije se nisam vidio niti u jednom fotografskom žanru te sam radije, kao i mnogi, lutao tražeći neki zanimljivi prizor. Ono što bih nazvao ozbiljnijim bavljenjem, nastupilo je početkom tridesetih godina života, dakle prije desetak godina, i to kao odaziv interesu za vizualnim jezikom. Kažem jezikom, jer iako fotografija ne koristi riječ, ona ipak govori, ali tišinom te upućuje metaforičnošću svoje vizualnosti. Fotografija je, dakle, ne samo tehnička, nego i misaona slika, koja može istovremeno omogućiti pogled i prema van i prema unutra. To je ono što volim kod nje.
Kako je nastala vaša prva samostalna izložba “In-between”? Koju tehniku koristite i od kuda vam inspiracija?
Izložba je nastala kao rezultat višegodišnjeg rada na ciklusu fotografija pod nazivom „In-between“, a prema kojemu je onda izložba i dobila naslov. Sve fotografije koje pripadaju tom ciklusu, crno-bijele su, formata 1:1 i snimljene ICM tehnikom (intentional camera movement). Ta tehnika proizlazi iz pomicanja aparata dok je zatvarač otvoren, dakle za vrijeme ekspozicije, to jest, dok se odvija samo bilježenje svjetla reflektiranog od fotografiranog objekta na fotosenzitivni materijal.
Njome se mogu postići razni efekti, sve do apstrakcije, a meni je zanimljivo zadržati prepoznatljivost glavnih motiva, pokušavajući se pritom odvojiti od detalja i onog doslovnog te naglasiti impresiju koja iz toga proizlazi. Poticajno mi je pokušavati motive prikazati ne kao statične u trenutku, nego kao dinamične u prijelazu između trenutaka. A od ovog između dolazi onda i sam naslov „In-between“.
Foto: Marko Polonio
Potpuno drugačije iskustvo
Kakva je bila atmosfera na otvorenju i reakcije posjetitelja? Inače fotografirate otvorenja izložbi. Je li vam bilo neobično naći se u ulozi autora?
Vrlo sam zadovoljan otvorenjem izložbe i odazivom. Moram priznati da, unatoč tome što povremeno fotografiram otvorenja izložbi, nisam imao konkretna očekivanja. Jasni su formalni koraci, naravno, ali stati pred posjetitelje i prepustiti svojim radovima da opravdaju taj stav, potpuno je drugačije iskustvo. Pomalo nestvarno, barem za mene kojem je ovo prva samostalna izložba, i potpuno pozitivno.
Kojih se sve tema dotičete u vašim fotografijama? Što vas sve inspirira?
Izvor inspiracije su mi zapravo teme kojima sam se bavio na studiju filozofije. Naravno, fotografije ne mogu filozofirati, ali mogu pružiti promatraču polazišnu poziciju za maštanje, za postavljanje pitanja, za čuđenje, za okretanje pogleda prema „svjetlu“, ili svjesno udubljivanje u „tamu“, za kontemplaciju. Fotografija može biti poticaj na slobodno kretanje svijesti, nasuprot automatizmu kretanja tračnicama gotovih struktura svakodnevice.
Ta mi je mogućnost fotografije jednako inspirativna kao i sami sadržaj koji nastojim uprisutniti. Neke od tema kojih se dotičem, a koje su ujedno i trajna pitanja, su vrijeme, prolaznost, promjena, otuđenje, odnos svakodnevnog i svevremenog…
Foto: Marko Polonio
Unutarnja veza čovjeka i prostora
Je li vam rodni grad inspiracija za radove?
Zagreb mi je nepresušan izvor inspiracije i to iz jednostavnog razloga. U tuđini ne mogu „govoriti“ o otuđenju, jer ili je sve tuđe ili nema uopće prostora za otuđenje. O tome se može izražavati jedino tamo gdje se to može i prepoznati, a to je ono mjesto s kojim se osjeća bliskost. Za mene je to, iako nikad nisam stanovao u njemu, Zagreb, koji mi je omogućio intimistički odnos s prostorom. I to mi je bilo zanimljivo, mogućnost da pojedinac bude ugođen prema gradu i da kroz tu ugođenost bude uspostavljena unutarnja veza čovjeka i univerzalnog prostora. I zato iz toga proizlaze svojevrsni intimistički portreti apstraktnog grada, koji u sebi, barem prema ideji, čuvaju i ono osobno i ono opće.
Izložba Nika Titanika povodom 30. obljetnice karijere: ‘Milanovićev dolazak je hrabar čin’
Na kojim sve projektima trenutno radite i koje su vam želje za budućnost?
Radim na nekoliko ciklusa paralelno, od kojih bih mogao izdvojiti najnoviji, a koji tematizira more shvaćeno kao metaforu za ono apsolutno. Vidjet ćemo kamo će to odvesti. Možda do objavljivanja knjige fotografija, ne znam, ali to mi je želja.
Maja Šubarić Mahmuljin
Foto: Damjan Španjol/www.PerceiveArt.com
