“Današnji mladi i njihovi roditelji su sve više zavedeni lažnom antropologijom pa se bore za svoja prava, opterećuju se formom pa i kod ocjena, sve više se individualiziraju i ne znaju živjeti bez mobitela. Srećom, još uvijek se u školi čuje smijeh i u njihovim očima tinja iskra plemenitosti Božje djece”, rekao je Nikola Kuzmičić (58), književnik i diplomirani teolog.

Ovaj vjeroučitelj u jednoj zagrebačkoj gimnaziji samohrani je otac dvojice sinova, nosi titulu “Ponos Hrvatske”, piše pjesme i predstave te se bavi humanitarnim radom. Rođen je u Zastražišću na otoku Hvaru, a nakon završene Klasične gimnazije u Splitu upisuje Katolički bogoslovni fakultet u Zagrebu. Nakon diplome 1993. godine započinje predavati vjeronauk. Iako je prvotno razmišljao da postane svećenik Bog je imao druge planove za njega. Kako ističe, od samog je početka shvaćao svoj rad u školi kao svjedočansko služenje, a ne kao ulogu ili posao koji odrađuje.

Od gimnazijskih dana bavi se književnošću – piše pjesme, priče, meditacije, dramske tekstove i romane. Suautor je nekoliko vjeronaučnih udžbenika, a pjesme su mu objavljene u nekoliko antologija i zbornika. Autor je nagrađenog romana ”Knjiga puna sarma” i nekoliko drugih djela, uključujući pjesme, priče i dramske tekstove. Piše za razne publikacije, među kojima je i Veritas, surađuje s hrvatskim radijem i član je amaterske kazališne družine čiji je cilj promicanje evangelizacije. Kao suprugu i ocu nije mu bilo lako kada je zbog teške bolesti ostao bez voljene supruge Jasne. Bila je to žena s kojom je, ističe, želio proživjeti život i dočekati starost, a umrla je kada je imao trideset šest godina, a njihovi sinovi sedam, odnosno tri godine. Danas su to već odrasli ljudi koji su izabrali umjetnost kao svoj put, a želja mu je i dalje prenositi im vjeru i biti im oslonac. Na poziv udruge “Hrvatska za Život” govorio je na Međunarodnoj konferenciji za život “Život, dakle, biraj!” na temu očinstva, što smatra velikim blagoslovom.

U intervjuu za Veritas govorio je o životnom pozivu da predaje vjeronauk, mladima danas, studentskim danima na Katoličkom bogoslovnom fakultetu, životu bez supruge, očinstvu i svakodnevnim izazovima, sinovima, važnosti vjere u njegovom životu, književnosti i kazalištu.

‘Želio sam služiti Crkvi’

Više od 30 godina radite kao vjeroučitelj. Kako vam je danas biti u ovoj ulozi? Je li lako srednjoškolcima prenositi vjeru i kako vas prihvaćaju? Što primjećujete kod današnje djece i mladih, ali i roditelja?

Radim kao vjeroučitelj od 1993. godine i od prvih dana sam shvaćao svoj rad u školi kao svjedočansko služenje, a ne kao ulogu ili posao koji odrađujem. Na vjeronauku je od samog sadržaja mnogo važniji način kako se iznosi sadržaj. A ja sam htio biti među učenicima takav da razumiju da ja sam vjerujem ono što ih poučavam i da ih poštujem kao osobe. Lakše je biti strogi profesor, nego ranjivi brat, ali smatram da samo tako možemo biti Kristovi svjedoci.

Prenošenje nauka vjere je uvijek zahtjevan posao jer se osobno iskustvo želi navijestiti nekome tko tog iskustva nema. Što sam stariji, to je veći životni jaz između mene i mojih učenika, ali što sam stariji to sam i iskusniji pa se može uz Božju pomoć snaći. Nažalost, današnji mladi i njihovi roditelji su sve više zavedeni lažnom antropologijom pa se bore za svoja prava, opterećuju se formom pa i kod ocjena, sve više se individualiziraju i ne znaju živjeti bez mobitela. Srećom, još uvijek se u školi čuje smijeh i u njihovim očima tinja iskra plemenitosti Božje djece.

Što vas je privuklo Katoličkom bogoslovnom fakultetu? Jeste li se dvoumili oko izbora fakulteta i odabira karijere? Što najviše pamtite iz studentskih dana?

Najprije me je privuklo sjemenište i želja da postanem svećenik. Stoga sam završio sjemenište u Splitu, a potom i prve dvije godine fakulteta. Na trećoj godini sam se, u dogovoru sa svojim biskupom, prebacio na Katolički bogoslovni fakultet u Zagrebu. S vremenom sam zaključio na ipak neću biti svećenik, ali sam nastavio studij sa željom da služim Crkvi kao diplomirani teolog i vjeroučitelj. Nisam nikada ozbiljno razmišljao o nekom drugom načinu na koji bih proživio svoj život, premda imam široke interese i zanima me mnoštvo stvari jer sam po prirodi radoznao. Biti vjeroučitelj je, duboko vjerujem, moje životno poslanje. Godine srednje škole i fakulteta pamtim kao trajno nadahnuće za život. Ljudi koje sam tamo upoznao, profesori koji su mi predavali, znanje koje sam stekao, iskustvo vjere koje se produbljivalo su blago koje nosim sobom kao utjehu i popudbinu. Radostan sam što kao sveučilišni mentor današnjim studentima Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu mogu bar nekako uzvratiti za sve lijepo i dobro što sam sam tijekom školovanja primio.

Koje je značenje vjere u vašem životu? Jeste li odrasli u tradicionalnoj katoličkoj obitelji i tko je najviše zaslužan za vaš duhovni rast?

Rođen sam na otoku Hvaru gdje je itekako prisutna tradicija vjere. Ali moja obitelj nije živjela tradicionalnu vjeru. Moj otac Ante i majka Ana su živjeli opredijeljenu vjeru. Oni su bili istinski Kristovi vjernici, aktivni u svim segmentima života župe. Svojim primjerom su usmjerili moj život i život moje starije sestre koja mi je, sve do današnjih dana, uzor i primjer koji želim slijediti. Svakodnevna zajednička molitva je blagoslov koji sam udisao u djetinjstvu. Na poseban način su bile dojmljive subote navečer kad bi roditelji čitali sutrašnja nedjeljna čitanja i promišljali bismo o njima. Kad sam se sa otoka Hvara otisnuo u svijet Bog mi je milostivo dao da sam susretao mnoge izvanredne ljude koji su itekako utjecali na moj život. Ne samo oni koje sam imao priliku upoznati, nego i oni koje sam upoznavao preko njihovih djela, napose knjiga. I danas srećem ljude koji me oduševljavaju svojim oduševljenjem za Boga i čovjeka i zahvalan sam, duboko zahvalan na mnoštvu nepoznate dobrote.

Samohrani ste otac. Kako vam je bilo u počecima bez supruge, a kako se danas snalazite sa sinovima? Koji su izazovi s kojima se svaki dan susrećete i koliko vam vjera pomaže u teškim trenucima?

Moja supruga Jasna, žena s kojom sam želio proživjeti život i dočekati starost, umrla je kada sam imao 36 godina, a moji sinovi sedam godina, odnosno tri godine. Godinu i mjesec dana je prošlo od dijagnoze do smrti. I tih trinaest mjeseci smo intenzivno živjeli. Ja sam je još više zavolio zbog njene želje za životom, ali i načina na koji je prihvaćala bolest i smrt. Nakon njene smrti je bilo teško, posebno financijski, ali smo uspjeli sve prebroditi zahvaljujući Bogu i dobrim ljudima.

Najvažnije mi je bilo pomoći sinovima da im rane što prije zacijele i da se razvijaju normalno. Njima sam sve podredio. Godinu dana nakon Jasnine smrti majka mi je imala moždani udar i oduzeta joj je lijeva strana tijela, otac je otprije imao moždani i oduzetu desnu stranu, pa su i oni došli živjeti sa mnom tijekom zime. Sada su oni pokojni, a sinovi su mi odrasli pa sa zahvalnim ponosom mogu gledati na prošle dane u kojima mi je vjera itekako pomogla. Napose vjera u vječni život i nada ponovnog susreta s mojom Jasnom.

Koliko vam znači očinstvo i koje biste vrijednosti voljeli prenijeti svojim sinovima? 

Očinstvo je za mene uvijek nuspojava. Uvijek je brak najbitniji. A iz braka nastaje obitelj. Ja sam Bogu zahvalan na sinovima koje mi je povjerio. I volim ih kao svoju djecu, ali ih i poštujem kao osobe. Oni su već odrasli ljudi i moj posao sada je ne miješati im se u živote, nego biti onaj kod kojega mogu uvijek kada hoće doći po očinsku riječ i onaj koji ih molitvom prati na njihovom putu. A oni su za svoj životni put, na što sam posebno ponosan, izabrali umjetnost. Stariji sin Marijin je akademski glumac zaposlen u Zagrebačkom kazalištu lutaka, a mlađi sin Mihael je student filmske i televizijske režije. Ponosan sam na njih i na put koji smo do sada prešli. A na tom putu mi je bilo najvažnije da ih odgojim tako da budu samostalni, odgovorni ljudi, da čuvaju psihičko, fizičko i duhovno zdravlje, da se bave umjetnošću, da stječu znanje, a ne ocjene, da sudjeluju u humanitarnom radu, da se vesele životu te da, najvažnije od svega, budu Kristovi učenici i aktivni članovi Katoličke crkve. Zahvalan sam bogu i što mi je sin bio križonoša na Hvaru 2024. godine.

Od gimnazijskih dana bavite se književnošću – pišete pjesme, meditacije, romane…Aktivni ste i u kazalištu. Koje teme vas najviše zaokupljaju i koliko vam znači izražavati se na ovaj način? ‘Knjiga puna sarma’ vaš je nagrađeni roman. Što vas je inspiriralo na pisanje ovog romana koji promiče kršćanske vrijednosti?

Umjetnost je način na koji se dotiče transcedentno. Bog mi je dao talent da mogu promišljati i zapisati svoje misli pa bi doista bio grijeh propusta da ga ne iskoristim. Od 1985. godine kad je tiskana moja prva pjesma u knjizi p. Marina Oreba, franjevca konventualca, objavljeno je preko tri i po tisuće tekstova koje sam napisao. Posebno sam ponosan na činjenicu da je više od polovice mojih tekstova objavljeno nepotpisano ili pod pseudonimom. Smatram da je važno djelo, a ne čovjek kojemu je dano da to djelo učini.

Osim objavljenih tekstova održao sam mnoštvo predavanja, duhovnih vježbi, večeri poezije. Roman Knjiga puna sarma je jedan od tekstova u nizu. Recimo, o likovima iz tog romana sam napisao još 365 priča koje nisu nigdje objavljene. Na poseban način me veseli kazalište. I Bogu sam zahvalan što imam prigodu glumiti u Kršćanskom kazalištu Credo koje je zamišljeno kao putujuće evangelizacijsko kazalište. S dragim ljudima koji u njemu glume sudjelovao sam u realizaciji krasnih predstava, a naša aktualna predstava za djecu Princezina knjiga izvedena je do sada šezdesetak puta. I rado se odazovemo gdje god nas pozovu.

Gdje se vidite u budućnosti i koja bi bila vaša poruka vjernicima danas? 

Život je avantura. I kao i svaka druga pustolovina, nepredvidiva je. Život je nepredvidiv. Valja imati planove, ali i znati mijenjati ih i prilagođavati. Znam da mi treba kruh svaki dan, ali molim Boga da mi ga da danas. Ne da mi obasja cijeli put, nego da mi da dovoljno svjetla da sljedeći korak. Važno je znati svoj cilj i ići prema njemu. Za nas ljude cilj je Kraljevstvo nebesko. Stoga mogu reći da vidim svoju budućnost u Kraljevstvu nebeskom. Na mjestu koje je pripravljeno za mene. Nadam se da ću u vremenu privesti kraju svoj radni vijek te da ću imati dovoljno zdravlja i pameti da mogu i u mirovini živjeti. Da ću malo više vremena provoditi na svom rodnom otoku Hvaru i da ću imati blagoslov postati djed.

A poruka je uvijek samo jedna. Život je lijep. I isplati se živjeti život u punini. A tu puninu nam daje Krist koji je jedini put, istina i život. Zato valja živjeti kršćansku vjeru na katolički način u zajedništvu s Crkvom, sakramentalnim životom, čitanjem Svetoga pisma, molitvom i bratskom ljubavlju. I iz dana u dan, po primjeru i zagovoru svetaca, živjeti Bogu na slavu i ljudima na korist.

Maja Šubarić Mahmuljin

Foto: privatna arhiva

*Intervju je izvorno objavljen u Veritasu – Glasniku sv. Antuna Padovanskoga