“Od početka moje bolesti nisam niti jednom pomislio zašto ja ne mogu trčati, a moj prijatelj može ili da se samosažalijevam, već sam našao način kako ja to mogu napraviti. Ljudi se previše baziraju na invaliditet neke osobe, a premalo na mogućnosti te osobe, previše se govori on ne može ovo ili ono. Treba se početi govoriti što sve osoba može učiniti”, rekao nam je paraplivač Igor Leković (17).

Ovaj perspektivni parasportaš iz Zagreba ostvaruje zapažene rezultate u prsnom plivanju, a sezonu je obilježio pobjedama na međunarodnom natjecanju u Sarajevu gdje je osvojio dva zlata (50 m i 100 m prsno). Na PH Croatia Open 2025. dodatno je potvrdio kvalitetu osvajanjem drugog mjesta u juniorskoj konkurenciji klase SB9. Tamo je na prsnom otplivao i osobni rekord. Njegove rezultate, radnu etiku i kontinuirani napredak prepoznali su i drugi. Igor je tako proglašen perspektivnim plivačem za 2025. godinu od strane Zagrebačkog parasportskog saveza. Priznanje je to koje potvrđuje da je pred ovim mladićem svijetla budućnost.

Sa sedam godina dijagnosticirana mu je Legg Calvé Perthesova bolest, no to ga nije spriječilo da ostvaruje svoje snove. Otac ga je upisao u PK Natator prvenstveno zbog rehabilitacije, no danas je plivanje njegova strast kojoj je u potpunosti posvećen. Trenira šest puta tjedno, a uz sportske obaveze uspješno balansira i školu te planira upisati strojarstvo na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu.

U intervjuu za Generaciju upitali smo ga o dojmovima s velikih natjecanja i nastupima, dosadašnjim uspjesima i medaljama, predrasudama i prevladavanju prepreka, počecima bavljenja plivanjem, kao i željama za budućnost.

‘Otac me vodio na treninge u invalidskim kolicima’

Kada i zašto si se odlučio baviti ovim sportom? Kako su izgledali tvoji počeci u paraplivanju i zašto ti je prsno plivanje najdraža disciplina?

Sa sedam godina dijagnosticirana mi je Legg Calvé Perthesova bolest zbog koje u to vrijeme nisam uopće smio opterećivati nogu. Otac me upisao u PK Natator kako bi mogao izvoditi neku fizičku aktivnost i ubrzati rehabilitaciju. Dug period me otac vodio na treninge u invalidskim kolicima te mi pomagao plivati kako sam ne bi preopteretio kuk. Tehnika prsno mi je najdraža jer jedino kada se natječem na 100 m ili 50 m prsno mogu ostvariti meni bitan rezultat. Razlog tome jest sustav i načini klasificiranja na nacionalnoj i međunarodnoj razini. Tehnika prsno je najzahtjevnija za moj kuk i najviše ga umara, no samo s njom mogu ostvariti željeni plasman ili rezultat.

Koliko ti znače pobjede na međunarodnom natjecanju u Sarajevu gdje si osvojio 2 zlata (50 m i 100 m prsno)? Na PH Croatia Open 2025. osvojio si 2. mjesto u juniorskoj konkurenciji klase SB9. Kakvi su ti dojmovi s ovih natjecanja i koliko ti znače ovi uspjesi?

Medalje kao svojevrsna „nagrada“ mi ne znače mnogo jer mi je cilj uvijek napraviti osobni rekord, a ne osvojiti medalju. Rezultat s PH Croatia Open mi je sigurno bitniji jer mi je to natjecanje glavno natjecanje u sezoni. Klase SB9 u Hrvatskoj nema puno, pa mi ne znači toliko 2. mjesto u juniorskoj konkurenciji, već mi je mnogo bitniji osobni rekord na prsnom koji sam otplivao na tom natjecanju. Sama po sebi ta natjecanja su mi jako draga jer su u dva dijela (dvodnevna), pa je iskustvo samo za sebe odlično jer sam u tom periodu okružen ljudima s kojima me ovaj sport upoznao i koji mi puno znače u životu.

Što je sve potrebno za ostvarivanje vrhunskih sportskih rezultata i na koje si dosadašnje uspjehe posebno ponosan?

Najvažnija stvar u plivanju je disciplina. Tijekom treninga i natjecanja sam uvijek okružen prijateljima, no plivanje je individualni sport u kojem ovisiš jedino o samome sebi. Motivacija nikad nije trajna, nekad će je biti više, a nekad manje zato je bitno da si kao osoba discipliniran. Kvalitetno odrađeni treninzi, dovoljno sati sna i odmora te zdrava prehrana su samo neke od stvari koje drastično utječu na rezultat. Škola, stres i izlasci su neke od stvari koje treba znati organizirati ili se odreći, primjerice, odlaska na prijateljev rođendan dan prije natjecanja i slično. Na svaki uspjeh sam izrazito ponosan jer znam koliko sam sati u bazenu i izvan njega proveo kako bih ga ostvario te koliko sam se stvari odrekao ili morao izbjeći zbog rezultata.

‘Parasportaši često nemaju dovoljno financijske podrške’

Zna se da plivanje, kao i paraplivanje, nije sport od kojeg je lako živjeti. S kojim poteškoćama si se susretao kao sportaš s invaliditetom? Jesu li treninzi i sve ostalo u dovoljnoj mjeri prilagođeni osobama poput tebe? Što je sa sponzorima i državnim potporama?

Kao paraplivač i mnogo drugih sportaša i parasportaša susretao sam se s poteškoćama. Najveći izazov jest što nije lako uskladiti sportske obveze sa školom ili privatnim životom. Uz vrijeme koje potrošim u školi i na treningu te samim putovanjem do škole i bazena ne ostaje mnogo vremena za društveni život i izlaske uz vrijeme koje trebam iskoristiti za spavanje ili učenje i izradu projekata. Treninzi su maksimalno prilagođeni mojim ciljevima i mojoj dijagnozi što se tiče mojeg kluba i trenera. Smatram da su uvjeti za treniranje osoba s invaliditetom danas bolji nego prije, ali još uvijek ima prostora za napredak. Još jedan od problema je što nedostaje i dovoljno stručnjaka koji imaju iskustva u radu s para sportašima.

Što se tiče sponzora i državnih potpora, smatram da bi ih trebalo biti više. Para sportaši ulažu mnogo truda, vremena i odricanja, a često nemaju dovoljno financijske podrške. Veća pomoć države, sportskih saveza i sponzora omogućila bi nam bolje uvjete za treniranje i nastupanje na natjecanjima.

Kako ti je trenirati u tvom klubu PK Natator? Koliko ti znači potpora kluba i trenera?

PK Natator mi je jako drag jer je pun pozitivnih i vedrih ljudi koji su tu za tebe i u dobrim, a i u lošim situacijama. Potpora kluba i trenera su jedna od meni ključnih stvari. Trener je tu na svakom treningu i natjecanju da ti da savjet i mišljenje, ali isto tako i paraplivači. Kada si u bazenu i utrkuješ se sjetiš se svega toga, ali i vidiš da na rubu bazena stoji velik broj prijatelja i trener koji navijaju za tebe i žele iz tebe izvući svih 100 posto.

‘Stariji brat najveća mi je podrška u životu’

Koliko često treniraš i kolika je važnost sporta u tvom životu? Koliko je fizički naporno baviti se ovim sportom? Tko ti je najveća podrška u životu i sportskoj karijeri?

Treniram šest puta tjedno, što mi puno znači za zdravlje kuka, ali i općenito zdravlje, što psihičko, što fizičko. Plivanje je sport koji je sam po sebi jako fizički, ali i mentalno naporan. Moram se ustati rano ujutro kako bi otišao na trening, onda dođem doma, učim i tek tada idem u školu iz koje se vratim kasnije navečer. Uz sve treninge, ispite u školi i fokus koji trebaš imati teško je naći način da se psihički odmoriš. Najveća podrška u životu bi mi definitivno bio stariji brat Vedran, dok je u sportskoj karijeri prijateljica Paula s kojom i treniram.

Jesi li se susretao s predrasudama i je li ti invaliditet bio u životu prepreka? Kako si se nosio s time ranije, a kako danas?

Moj stav prema invaliditetu se nije mijenjao od moje sedme do 17 godine. Invaliditet mi u životu nije bio nikakva prepreka, odnosno bio je prepreka s kojom sam našao način kako da se nosim. Predrasuda uvijek ima, ali su najčešće krive. Od početka moje bolesti okružen sam osobama koje su uvijek tu za mene bio ja na operaciji, u školi, na treningu ili kod kuće. Stvar koja me uvijek izrazito smetala jest kada mi je majka ili neki poznanik ili osoba došla i rekla “a jadan, ti ne možeš trčati ili moraš hodati sa štakama…”.

Od početka moje bolesti nisam niti jednom pomislio zašto ja ne mogu trčati, a moj prijatelj može ili da se samosažalijevam, već sam našao način kako ja to mogu napraviti. Ljudi se previše baziraju na invaliditet neke osobe, a premalo na mogućnosti te osobe, previše se govori on ne može ovo ili ono. Treba se početi govoriti što sve osoba može učiniti.

‘Postigao sam ono najvažnije’

Uz Karlu Pavlović, proglašen si perspektivnim plivačem za 2025. godinu od strane Zagrebačkog parasportskog saveza. Koliko ti znači ovo priznanje?

Priznanje mi znači puno jer nisam očekivao da ću ga dobiti, ali ono je samo pokazatelj truda, vremena i energije koju smo Karla i ja uložili u ovaj sport i u naš napredak u njemu.

Deni Černi piše povijest svojim uspjesima: ‘Volio bih osvojiti još jednu paraolimpijsku medalju’

Za koje natjecanje se trenutačno pripremaš i što bi još volio ostvariti u sportskoj karijeri? Gdje se vidiš nakon karijere u sportu? Koji fakultet planiraš upisati?

Trenutačno imam problem s usklađivanjem školovanja, treniranja i privatnog života, tako da ne mogu sa sigurnošću odgovoriti, ali nevezano za to meni je glavno natjecanje Prvenstvo Hrvatske u paraplivanju. Od svoje sportske karijere sam postigao ono najvažnije, kuk mi nikad nije bio u boljem stanju i upoznao sam mnogo meni dragih ljudi. Volio bih doći na natjecanje veće razine poput Europskog, ali nemam međunarodnu klasifikaciju, pa je to, nažalost, nemoguće. Nakon karijere u sportu se vidim u svojoj struci s mnogo iskustava iz same struke, ali i mnogih pouka i discipline koju sam dobio zahvaljujući plivanju. Planiram upisati Fakultet strojarstva i brodogradnje, smjer strojarstvo.

Maja Šubarić Mahmuljin

Foto: privatna arhiva

*Tekst je objavljen u sklopu projekta „Sport bez granica – priče koje inspiriraju“ kojeg financira Agencija za medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.