Sve socijalno ugrožene osobe u Za­grebu pronalaze razne načine kako bi svakog mjeseca spojile kraj s kra­jem. Nedostatak novca znači i surovu borbu za preživljavanje, a malu utjehu i pomoć potrebitima daju rijetki. Jedna od tih rijetkih je institucija Socijalni du­ćan, koju je osnovao Crveni križ Grada Zagreba prije četiri godine. Socijalni dućan svakodnevno dijeli besplatnu hranu i hi­gijenske potrepštine koje doniraju veliki trgovački centri, što je za svaku pohvalu, iako treba naglasiti da je uglavnom riječ o hrani koja je pred brzim istekom roka trajanja. Novinari Glasa umirovljenika posjetili su Socijalni dućan na adresi u Sigetu 18a i uvjerili se kako mnogi Zagrepčani žive u teškim uvjeti­ma.

Točnije, čak tri i pol tisuće osoba ko­risnici su tog socijalnog dućana, a ono što je najbolnije je da je među njima oko 800 djece, od čega više od stotinu od tri godine, za koju su potrebne pele­ne, dječja hrana i dječja higijenska sredstva.

Stari – najranjiviji

Voditelj Socijalnog dućana, Duško Godić, kazao je kako je uvjet za dobivanje be­splatne hrane da su osobe korisnici zajam­čene minimalne nakna­de Centra za socijalnu skrb, ali i osobe izvan sustava socijalne skrbi, čiji je mjesečni doho­dovni cenzus do 1.700 kuna po članu obitelji, odnosno do 2.000 kuna ako se radi o samcu. Nave­dene osobe ne smiju istovremeno biti korisnici obiteljskih paketa za hrvatske branitelje iz Domovinskog rata niti puč­ke kuhinje Grada Zagreba.

Posebno pogođene skupine soci­jalnom isključenošću i siromaštvom u Zagrebu su osobe s invalidite­tom, osobe s duševnim smetnjama, beskućnici, nezaposleni, umirovlje­nici i pripadnici romske nacionalne manjine. Biti isključen ne znači samo biti bez zaposlenja ili prihoda, nego i imati ograničene ili pokidane društvene veze, odno­sno izgubiti svoje mje­sto u društvu.

No nimalo nije čud­no da su najbrojniji ko­risnici Socijalnog duća­na umirovljenici i osobe koje su završile na burzi.

„Hranu prikupljamo na bazi dnevne dona­cije od velikih trgovač­kih centara na način da naše vozilo ode do tih centara, prikupi hranu, vrati se u prostor, djelatnici pripreme pakete te ih od 12 do 15 sati podijele. Nakon što ga dobiju, korisnici po novi paket mogu doći za dva mjeseca”, kazao je Godić za Glas umirovljenika.

Paketi kratkog trajanja

Na dan kada su novinari došli u posjet, vrijedni radnici Socijalnog dućana pri­premili su pakete za dvadesetak osoba. U paketima se našlo doista raznovrsnih namirnica, meso, mlijeko, voće i povrće, ali sve s vrlo brzim istekom roka trajanja.

Dok su čekali na svoje pakete prišli su nekolicini korisnika/ca i upitali ih kako žive. Tako im je 69-godišnja Marija rekla kako je u mirovini i prima 1.400 kuna za 20 odrađenih godina rada u jednoj tvrt­ki u proizvodnji. Nakon što plati režije, kazala je kako joj ne ostane ništa za život. Korisnica je Socijalnog dućana godinu dana i to joj koliko-toliko poma­že da ne gladuje svakodnevno.

Ra­zloge svog dolaska ispričao je i 69-godišnji Marijan:

„Primam 1.140 kuna hrvatske mirovine te oko 800 kuna iz Slovenije gdje sam radio 10 godina. U Hrvatskoj sam radio u Industrogradnji, ostali su mi dužni 27.000 kuna. Supruga mi je Ruskinja iz Moskve i ne prima nika­kvu mirovinu, a nema ni državljanstvo i također je korisnica Socijalnog dućana. Imam tri kćeri koje se školuju i nijedna nije zaposlena”, kazao je vidno tuž­ni Marijan i dodao da živi kao pod­stanar u vlažnom stanu.

“Bolje da se nisam ni rodila”

Svu surovost teškog života okuplje­nih pokazao je odgovor jedne gos­pođe koja je ispred zgrade Socijalnog dućana birala kruh koji stoji izložen u kutijama. Na pitanje je li umirovlje­nica, odgovorila je potvrdno i onda nam kazala: „Nemojte me ništa pitati, bolje da se nisam ni rodila”.

Svoju priču ispričala je i 77-godišnja Fatima, podrijetlom iz Bo­sne i Hercegovine koja unatoč lošoj ma­terijalnoj situaciji nije izgubila vedrinu i duh. Kako je otkrila, živi sama u svom stanu, a prima 1.000 kune mirovi­ne od preminulog supruga. Nije nikad radila, odnosno bila je domaćica, koja se brinula za troje sada odrasle djece. Dvoje rade i imaju male plaće pa joj ne mogu pomoći, dok je treće dijete, sin nezaposlen pa mu čak i ona uskače s malom mirovinom koliko može. U So­cijalni dućan dolazi malo kraće od godinu dana.

„Tu dođem i nabavim brašna, soli, ulje, ono nužno i to mi pomaže. Ne mogu se žaliti”, nekako optimistično i bez puno žaljenja svoju tešku životnu priču završila je – sa smješkom.

mšm/igor knežević/suh

Foto: Pixabay, ilustracija