Da život Hrvata u inozemstvu nije samo med i mlijeko uvjerio se poznati dominikanac pater Anto Bobaš. Ovaj svećenik i kršćanski rock glazbenik rodom iz Brajkovića kod Travnika bio je župnik zagrebačke župe Kraljice svete krunice, a posljednje je tri godine voditelj Hrvatske katoličke misije u Hamburgu. Ove godine Misija slavi svoj zlatni jubilej – 50 godina postojanja i rada s katoličkim vjernicima hrvatskog govornog područja, a pater Bobaš ističe kako nikada nije bilo više hrvatskih obitelji koje se teško snalaze u ovom milijunskom gradu na sjeveru Njemačke.

Upitali smo ga o Hrvatima u Hamburgu, je li im teško pronaći posao i stan, s kojim problemima najčešće dolaze svećenicima, traže li od Misije financijsku pomoć, je li Njemačka zemlja iz snova i što bi poručio onima koji razmišljaju o odlasku iz Hrvatske.

Koliko se obitelji iz Hrvatske doselilo u Hamburg posljednjih nekoliko godina?

Broj novodoseljenih, pretežno mladih hrvatskih obitelji u Hamburgu povećao se za više od dvije stotine. Najbolje to zamjećujem u ove posljednje tri godine, otkako sam na službi voditelja Hrvatske katoličke misije. Kad ih je u Hamburgu, koji je tako daleko na sjeveru, toliko puno, možete onda misliti koliko ih je više u Münchenu, Stuttgartu, Frankfurtu…

Koliko Hrvata ima trenutno u Vašoj župi?

Postoji onaj službeni i neslužbeni broj. Ja ću se držati onoga broja ljudi s kojima mi u ime naše Hrvatske katoličke misije na bilo koji način surađujemo. Ta brojka je između 9 i 10 tisuća. Vjerujem da je broj Hrvata koji žive u Hamburgu još upola veći, ali mi s njima, odnosno, oni s nama i s Crkvom općenito nemaju nikakvog kontakta.

Dakako da tome treba još pribrojiti i one Hrvate katolike koji su se potpuno asimilirali, to jest, pripojili nekoj od hamburških katoličkih župa i tamo se broje kao aktivni članovi. Niti njihov broj nije zanemariv.

Kako su se snašli u Hamburgu? Pronalaze li svi posao i prihvatljiv smještaj za sebe i svoju obitelj?

Veliki broj njih našli su posao preko interneta, dakle i prije nego su stigli u Hamburg, imali su osigurano radno mjesto. Međutim, najteža stavka u svemu kod mnogih jest nepoznavanje njemačkog jezika i traženje stana. U ovom milijunskom lučkom gradu na sjeveru Njemačke, naći radno mjesto i nije neki veliki problem.

Naravno, treba računati da to neće biti odmah onakav posao kakav su si mnogi zamišljali, ali za početak nešto će se raditi. A onda, već nakon nekoliko mjeseci mnogi se prebacuju na nova i bolje plaćena radna mjesta. Nije rijetkost među onima koje osobno poznajem, da su u prvih pola godine promijenili i nekoliko radnih mjesta, tražeći bolje plaćenu satnicu. S pronalaženjem adekvatnog stambenog prostora je puno teže, kako za jednu osobu, i još više za obitelj.

Dolaze li Vam neki od njih i traže li pomoć od Hrvatske katoličke misije?

Ne treba kriti da je veliki broj onih koji već kod prvog nesnalaženja kucaju na vrata Hrvatske katoličke misije. Bilo da je prijevod nekih radnih papira u pitanju, ili molba za stambenim prostorom. Vrlo često je u pitanju i traženje novčane pomoći, jer zalihe s kojima su došli brzo su se istopile. Naravno, da se onda prvo kuca na vrata Hrvatske katoličke misije.

Pri tom ne mislim samo na hrvatske vjernike, nego i na mnoge koji dolaze iz drugih krajeva bivše države. Našalim se nekad i kažem: da imam tiskaru novca, teško bih udovoljio svim traženjima onih koji su u potrebi. K tome dolaze i drugi razni upiti za pomoć iz obiju Domovina. Kod mnogih vjernika i još više kod onih koji s Crkvom nemaju baš preveliku povezanost – kod sviju kao da vrijedi ona stara priča: Crkva ima para.

Nažalost, tako je i kod mnogih crkvenih službenika i redovničkih zajednica, koji ne prestaju slati upite, zamolbe za slanjem pomoći. Svi kao da su se dali u nekakve velike radove, svi nešto zidaju, obnavljaju – i dok zapne, misle da u Hrvatskim katoličkim misijama ima za zagrabiti koliko hoćeš.

S kojim problemima Vam najčešće dolaze? Imaju li naši iseljenici prevelika očekivanja od života u Njemačkoj?

Na ovo pitanje nije tako jednostavno odgovoriti. Problemi su uistinu vrlo različiti. Svakako jedan od većih problema jest taj što su se mnogi odjednom zatekli potpuno nespremni, jer kao da su došli u Njemačku s potpuno drugim očekivanjima i traženjima, od onih na kakve svakodnevno nailaze. Nažalost, ima određeni broj onih koji ne prestaju pričati o nekim velikim novcima, visokim zaradama, o tome što su im neki obećavali prije nego su došli – a sad vide da je stvarnost nešto sasvim drugo.

Dovoljno je poslušati one koji su ovdje na radu već desetljećima. Iz njihovih usta mogu se čuti riječi, da Njemačka više nije ni blizu ono što je bila. Danas je i ovdje preživljavanje od 1. do 1. u mjesecu. Mladi čovjek koji je došao iz Hrvatske ili iz Bosne i Hercegovine, s nekim potpuno drugim očekivanjima i obećanjima kojima mu je netko napunio glavu, naravno da se onda teško miri s takvim stanjem.

Kakav je standard života u Hamburgu? Je li riječ o skupom gradu?

Hamburg je lučki grad na sjeveru Njemačke s vrlo visokim standardom života, i s puno mjesta gdje se novac može vrlo lako potrošiti. Puno je droge, prostitucije, i jako veliki broj kockarnica. Sve mjesta, gdje zalaze i naši ljudi, posebno ako su sami i bez obitelji. Zato nije rijetkost da se plaća potroši mjesec ili dva unaprijed, a onda slijede zaduživanja, posuđivanja, kucanje na vrata Misije.

Imate li u Hamburgu veliku zajednicu Hrvata? Koliko ona znači našim iseljenicima, a koliko hrvatska župa?

Iako bi broj članova koji pripadaju Hrvatskoj katoličkoj misiji mogao biti i puno veći, ipak ne treba biti nezadovoljan. Od samog početka, od osnutka Misije 1969. godine, koja je dio Hamburške Nadbiskupije, veliki broj vjernika redovit je i na nedjeljnim misnim slavljima, i na svim drugim događanjima koje organizira Misija. Misija je mnogim vjernicima od početka bila jedino mjesto za izlazak, mjesto u kojem su mnogi Hrvati katolici krajem 60-tih i početkom 70-tih godina prošloga stoljeća nalazili utočište i komadić onoga svoga hrvatskoga, katoličkoga, a što im je itekako pomagalo da ljudskije žive život u tuđini.

Upravo kroz susrete u prostorima Misije, kroz druženja, nastajale su i nove obitelji. Dominikanci, koji od početka vode Hrvatsku katoličku misiju Hamburg, bili su uz svoje vjernike u svemu što su i kako su živjeli: radovali su se s njima i kod rađanja njihove djece, kod primanja sakramenata, bili s njima i u njihovim tegobama, posjećujući ih po bolnicama, zatvorima, čak i u umiranju bili su jedno s njima. Veliki broj starijih članova Misije o tome s dubokim poštovanjem govori, svjesni blizine domovinske Crkve koja ih nikada nije ostavila.

Što biste poručili Hrvatima koji razmišljaju o odlasku u Njemačku? Je li riječ o zemlji iz snova?

Lijepo je imati snove i sanjati bolji život za sebe i za svoju obitelj. No jako je važno pri tome ne srljati nepripremljeno – ne ići ‘grlom u jagode’. Toliko sam puta slušao od pojedinaca, koji su žalili za poslom koji su ostavili u Domovini, misleći da ih ovdje čeka med i mlijeko.

Prije nego se bilo kamo odlučimo krenuti, potrebno je dobro odvagnuti, ono što čovjek sada ima u ruci. Moj pokojni tata znao je reći, da nigdje nema obješenih! To je velika istina.

Maja Šubarić Mahmuljin

Foto: privatna arhiva