“Vjerujem da je Gabrijel osjećao tu čvrstu odluku, našu vjeru u njega i dragog Boga, kao i našu ljubav te da ga nizašto ne želimo napustiti niti se predati. Nisam se bojala niti sumnjala da će Gabrijel odustati od života. I s osmijehom, pozitivnošću, hrabrom odlukom, Božjom snagom i vjerujući Njegovoj pomoći, suprug i ja smo krenuli u borbu za život našeg sina” rekla je Manuela Zelić (35).
Manuela je hrabra majka dječaka Gabrijela koji je rođen u 23. tjednu trudnoće i koji se čudesno izborio za život. Rodom je iz Hercegovine u koju se rado vraća, no s obitelji živi u Njemačkoj. Njezina je životna priča pravo svjedočanstvo vjere u Gospodina onda kada nam je najteže. Iako su joj liječnici savjetovali pobačaj, ona na to nije niti pomišljala jer je u srcu znala da će Gabrijel preživjeti i molila je za njegovo zdravlje. Odmah po rođenju prolazio je trnovit put koji su obilježile brojne operacije, ali je iz svega izašao kao pobjednik. Kako je defektolog po struci, Manuela mu je pomogla da raste i napreduje iz dana u dan, što je za nju i cijelu obitelj bio veliki blagoslov.
Danas je sretna majka dvoje djece. Nakon Gabrijela njoj i suprugu Anti, koji joj je bio velika podrška, stigao je drugi sin Jakob (4).Njegov stariji bratGabrijel već ima devet godina i ide u školu, a Manuela se tek sada odlučila podijeliti priču o njegovom ozdravljenju. U intervjuu za Veritas pričala je o borbi za život i čudesnom oporavku sina prvorođenca s kojim je u bolnici provela više od osam mjeseci, početnom strahu i neizvjesnosti, ali i o čvrstoj vjeri, nadi, bezuvjetnoj ljubavi i pouzdanju u Boga koji joj je uslišio sve molitve.
Kako ste se osjećali kada ste saznali da se vaše prvo dijete treba roditi ranije?
Iskreno, kroz glavu mi tada uopće nisu dolazile misli poput što bi se moglo dogoditi, što ako se sada rodi ili što ako ne uspije i slično. Isti tren kada je liječnik rekao da moram s Hitnom u bolnicu imala sam samo jednu pomisao, i najvažnije vjeru – da će on preživjeti. Djeca sve osjećaju što mi majke osjećamo i doživljavamo. Vjerujem da je Gabrijel osjećao tu čvrstu odluku, našu vjeru u njega i dragog Boga, i našu ljubav te da ga nizašto ne želimo napustiti niti se predati. Nisam se bojala niti sumnjala da će Gabrijel odustati od života. I s osmijehom, pozitivnošću, hrabrom odlukom, Božjom snagom i vjerujući Njegovoj pomoći i prisutnosti, suprug i ja smo krenuli u borbu za život našeg sina.
‘Liječnik mi je rekao da abortiram’
Što su vam savjetovali liječnici, a što vam je govorilo srce? Kako ste reagirali kada su vam predlagali pobačaj?
Nakon dolaska u bolnicu i pregleda, odvezli su me u sobu gdje sam ležala. Tu je došlo nekoliko liječnika, medicinske sestre, glavni liječnik odijela neonatologije i moj suprug. Glavni liječnik je počeo govoriti da je šansa da nam dijete preživi mala jer je prerano da se rodi, a posljedice su velike te da je najbolje abortirati dijete. No, mi smo bili odlučni da će naš sin doći na svijet i da će preživjeti. Rekla sam im da je naša odluka čvrsta i da oni ne odlučuju o njegovom životu, već dragi Bog.
Sjećam se da je glavni liječnik imao mali osmijeh na licu nakon moje izjave. No, bio je to osmijeh iz pristojnosti jer nije vjerovao će dijete preživjeti. No, moje srce je bilo odlučno i samo sam dobivala još više snage, da i njih uvjerim za život.
Svi su vam govorili da vjerojatno neće preživjeti, no vi ste ipak ustrajali i vjerovali u čudo. Kada je započela i kako je izgledala vaša borba za sinov život? Koliko vam je pomogla vjera i molitva?
Čim sam saznala da nosim život, puno sam molila da nas i njega Bog čuva, da kod svakog pregleda liječnik kaže da mu i dalje srce kuca i da je sve uredu. Tako je i bilo i ja sam se stvarno odlično osjećala. Ta borba nije ni u jednom trenu i nakon poroda prestala. Bogu hvala, Gabrijel je preživio i za vrijeme poroda cijelo osoblje se stvarno borilo da on preživi, što je za mene već bilo nešto prelijepo. Nakon dva tjedna je već slijedila prva operacija, a za vrijeme bolničkog razdoblja smo ih imali stvarno mnogo. Ukupno smo bili osam mjeseci u bolnici.
U tom razdoblju smo po čitave dane molili. Ne samo krunicu, nego i devetnice svetom Leopoldu, Padre Piju, Gospi od Brze Pomoći, svetoj Luciji, držali relikvije i Bogu dragom hvala što su se čudesa događala po molitvi, čak i više nego što smo očekivali. Imali smo osjećaj da nas Bog kuša u našoj vjeri i odluci da ostanemo uz Njega, koliko god je bilo teško i često izgledalo kao da nas ne čuje. Kada smo mislili da nema izlaza i da gubimo bitku, Gospodin je učinio i više od onoga za što smo se molili. I koliko je čudesno kada se prepustiš i spoznaš Providnost Božju te da On puno bolje zna od nas. Prekrasno je što je Bog stvarno bez prestanka uz nas.
Osam mjeseci borbe za život
Sa sinom ste bili osam mjeseci u bolnici. Tko vam je cijelo ovo vrijeme bio najveća podrška i kako vam je izgledao život tih dana?
Podrška je, naravno, bio moj suprug Ante čija je vjera bila čvrsta kao i moja. Od početka se složio sa mnom da se borimo za sinov život i tu odluku nije promijenio. I moja majka je bila velika podrška. Njezine molitve i čvrst stav puno su nam značile. Mnogi su nam ljudi bili podrška – časne sestre koje smo upoznale u drugoj bolnici, svećenici koji su se molili i ljudi koje uopće ne znamo koji su molili za njega i za nas. I na tome smo im zauvijek zahvalni.
Najveća podrška nam je ipak bio dragi Bog, Gospa, i „nebeska vojska“ jer smo se molili i vapili raznim svecima. Bez njih, bez Božje prisutnosti, sve bi izgledalo drugačije. Svetom Padre Piu smo se molili kad je Gabrijel bio u jako lošem stanju, i od toga je ozdravio i ostao živ. Svetoj Luciji za vid. Postavljena mu je dijagnoza da je slijep i onda skinuta, jer vidi i nije slijep. Bilo je nekoliko takvih situacija, odnosno dogodila su se čudesa Božja i uslišane su nam molitve.
Život nam je bio takav da smo se jutrom ustali, otišli u bolnicu i kasno navečer vraćali kući. I tako iz dana u dan. Moj je suprug prije poroda prešao na novi posao i njemu je bilo stvarno teško. Kratko je svratio u bolnicu nakon posla i kući smo došli kasno, pa krene opet novi dan između života i smrti. Posljednja tri mjeseca otišli smo u bolnicu koja je bila udaljena čak 200 km od kuće. Tamo sam se preselila u tom razdoblju. Često nas je suprug znao iznenaditi – nakon posla se uputio do nas i oko 4 ujutro opet morao krenuti da stigne na posao. To je brak. Prolaziš kroz dobro i loše ako želiš prihvatiti izazov. Koliko god teško sve to tada bilo, ta nagrada i blagoslov koji stigne je neprocjenjiv.
‘Gabrijel znači snaga Božja’
Zašto ste mu nadjenuli upravo ovo ime i jeste li ga zavjetovali nekom svecu?
Ime Gabrijel se meni već svidjelo prije nego što sam uopće ušla u brak. Kad sam zatrudnjela predložila sam to ime ako bi bio dečko i suprug se odmah složio, jer se i njemu sviđalo. Imali smo još jedno ime za njega pa smo rekli da ćemo odlučiti kada se rodi. No, kako se sve naglo odvijalo i dok je liječnica obavljala pregled, držala sam se za trbuh i rekla si da se on mora zvati Gabrijel jer mu treba još jedan arkanđeo za zaštitu, a Gabrijel znači snaga Božja. To je ispravno ime. I dok sam to u sebi i njemu govorila, bila sam tako sretna.
Kada je Gabrijel imao ugrušak na srcu koji mu je po zagovoru svetog Leopolda Mandića u potpunosti nestao, dogodilo se nešto divno. Zadnji dan devetnice sam otišla kući da se pomolim u miru. Tih devet dana sam uvijek držala u malom papiriću/zavoju relikviju, da nitko ne primijeti što točno držim u ruci, i polegnula ju na Gabrijela u inkubatoru. Kad sam došla kući primijetila sam da nema relikvije. Iduće jutro ušla sam na odjel i skupile su sve medicinske sestre. I jedna od njih mi kaže: „Gospođo Zelić imam čast prenijeti vam vijest. Gabrijelu je u potpunosti nestao ugrušak.“
Glavni liječnik neonatologije, koji mi je rekao da abortiram Gabrijela, nakon pregleda mi je u čudu priznao da možda ipak postoji nešto više od medicine i da ne može vjerovati koliko je naš sin borben. Stvarno je vrijedila svaka muka ako glavni liječnik svoje mišljenje promijeni i shvati da se treba boriti i da je nevjerojatno s kojom lakoćom se tako mala djeca nose s teškoćama. I uvjerena sam da i mi kao roditelji tu puno doprinosimo kada ih s osmijehom, ljubavlju i čvrstom borbenom odlukom vodimo kroz svaki dan. To oni osjećaju i trebaju. Svi su se toliko veselili i grlili, a ja sam samo zatvorila oči, izdahnula i zahvalila se svetom Leopoldu i Bogu. Nakon što smo izašli iz bolnice smo otišli u Padovu do svetog Leopolda da se zahvalimo.
‘Odustajanje nije opcija’
Danas imate dvoje djece. Koliko vam znači uloga supruge i majke i što za vas znači obitelj? Kako u vašoj obitelji prakticirate vjeru i koje vrijednosti želite prenijeti vašoj djeci?
Prvo volim biti supruga pa onda majka. Suprug i ja smo točno 10 godina u braku i vrijeme je proletjelo. Imali smo raznih faza i izazovnih trenutaka, ali smo uvjereni da nas je to isto tako ojačalo. Koliko se mi trebamo, toliko nas naša djeca trebaju. Mi smo sretni tamo gdje smo zajedno. Nevažno koje mjesto ili u kojoj zemlji. Sve je toliko jednostavno zajedno. Lagali bi da nema neki tren ili situacija kada pogledaš u nebo i kažeš „Bože, što mi je sve ovo trebalo, ili dajem otkaz biti žena i biti mama.“ Pa se suprug zna nasmijati i kaže ostavit ću te danas „crnoj rupi“. Ljudski je doći do neke granice i da ti je svega preko glave i još važnije to izreći.
Brak znači „volim te unatoč svemu“ i „odabirem tebe, nas“. Ostajemo u dobru i zlu, svaki dan. Što god Gospodin pošalje pred nas, zajedno ćemo to s njime savladati. Odustajanje nije opcija. I kad imaš dijete, čovjek stvarno zaboravi na sve i fokus je na njih. Kad su oni dobro i sretni, mi roditelji cvatemo. Možda nam je značenje obitelji isto važno, jer potičemo iz velikih obitelji. Redovna molitva i sveta misa dio je našeg života. Kad je neki svetac, znamo njemu moliti devetnicu ili na neku nakanu i volimo otići na svetišta. Naravno, ima i dana kada molitva bude uskraćena. U svim obavezama u našoj svakodnevici nekad molitva spada na kraju dana, ali barem se tada s djecom pomolimo. Mislim da smo našoj djeci isto već „usadili“ temelj vjere, ljubav i važnost dragog Boga. U ovom današnjem vremenu je to stvarno veliki izazov.
Maja Šubarić Mahmuljin
Foto: privatna arhiva (fotografije su snimljene u župi svetog Ante Padovanskog na Humcu u Hercegovini)
*Intervju je izvorno objavljen u Veritasu – Glasniku sv. Antuna Padovanskoga
