“Novi izazovi su preda mnom, ali sam presretna jer sam medalju osvojila pred domaćom publikom”, rekla nam je hrvatska judašica Ana Viktorija Puljiz (22). Ova mlada perspektivna sportašica i članica JK Solin osvojila je srebrnu medalju na 11. Grand Prixu u Zagrebu koji je održan od 13. do 15. rujna ove godine u Areni. Prvi je put nastupila u kategoriji do 57 kilograma te je odmah stigla do samog finala, u kojem je izgubila od ovogodišnje osvajačice pariškog Grand Slama, Francuskinje Faize Mokdar. 

Ana Viktorija je u svojoj bogatoj sportskoj karijeri osvojila brojne medalje, a malo joj je nedostalo da se kvalificira za ovogodišnje Olimpijske igre u Parizu. Bila je europska kadetska prvakinja 2017. i sudionica svjetskoga prvenstva za kadetkinje iste godine u Čileu. Na Olimpijskim igrama mladih u Buenos Airesu 2018. osvojila je brončanu medalju. Na Europskom olimpijskom festivalu u Baku 2019. osvojila je prvo mjesto. Brončana je bila na Europskom juniorskom prvenstvu 2020. i 2021. godine, a treće mjesto pripalo joj je i na Grand Prixu u Zagrebu 2021. Na Europskom mlađeseniorskom prvenstvu iste godine bila je prva. Dva puta osvojila je nagradu Dražen Petrović.

U intervjuu za Generaciju upitali smo ju o dojmovima nakon osvojene srebrne medalje, dosadašnjim uspjesima i medaljama, ozljedi zbog koje je morala pauzirati od sporta, idolima i počecima bavljenja judom u Solinu, studiju prava i planovima za budućnost.

Foto: Screenshot

‘Razlike u kategorijama su velike’

Za početak, recite nam kakav je osjećaj nakon osvojene medalje u Zagrebu?

Jako sam sretna, stvarno! Nova kategorija i novi izazovi su preda mnom, ali sam presretna jer sam medalju osvojila pred domaćom publikom, pred mamom i tatom koji su me ovdje došli gledati. Jako sam sretna, ne mogu opisati.

Za nas koji nismo upoznati s ovim sportom, kako je to mijenjati težinsku kategoriju u judu? Što to znači za sportašicu poput tebe?

Kad se gleda razlika u težini, riječ je o samo pet kila, no puno je tu faktora koji su različiti. Totalno su različiti stilovi borbe, kao i tipovi ljudi koji su u kategoriji. Djevojke su u ovoj kategoriji dosta jače. U prethodnoj kategoriji su bile brže. Razlike su velike, ali osjećam se ugodno i tijekom borbe sam se osjećala jako sigurno i snažno, tako da sam jako zadovoljna.

Malo vam je nedostajalo za plasman na Olimpijske igre u Parizu. Iza vas je i bronca na Europskom prvenstvu, a tek su vam 22 godine. Dobre rezultate nastavljate i ovom najnovijom medaljom u Zagrebu.

Da, prije dvije godine sam osvojila europsku broncu i nakon toga se ozlijedila, što mi je oduzelo oko devet mjeseci u sportu. Bila je to ozljeda ramena – napukla mi je hrskavica i popucali ligamenti, tako da mi je tih devet mjeseci otišlo u nepovrat. Povratak je bio dosta težak – i za glavu i za tijelo. Dosta je to velika pauza. Nakon toga sam se vraćala u sport godinu dana i krenula osvajati turnire i bila sam nadomak Pariza. Nedostajalo mi je svega 46 bodova. U svakom slučaju, to mi je bilo najteže ove godine. Trebali smo opet stati na noge, i trener i ja. Ova medalja je novi početak novog ciklusa i građenja nečeg novog.

Foto: Facebook

Dolazite iz Solina. Kako to da ste počeli trenirati ovaj sport? Imate li kakve idole u judu?

Preselila sam se s obitelji iz Splita u Solin 2008. godine. Bilo je to prije prvog razreda osnovne škole. Tata je upisao brata i mene u judo zato što je bio kraj osnovne škole i primili su nas u istu grupu. Ostala sam u judu i dan danas. Što se tiče idola, prije sam ih imala, no došla sam na jednu razinu na kojoj često gledam te djevojke i neke od njih su moje protivnice. Kao mala imala sam uzore u judu i ljude na koje sam se ugledala. Sada pak, ako su mi one protivnice, samo ih želim pobijediti. Ne gledam ih više tako jer sam došla na seniorsku razinu.

Kad smo kod uzora i odličnih sportaša, Barbara Matić je uzela povijesnu zlatnu medalju na Olimpijskim igrama u Parizu. Jeste li gledali ovu borbu kod kuće?

Normalno. Gledala sam iz Slovenije gdje sam tada bila na pripremama. Svi smo gledali i navijali za Barbaru. Svaka joj čast!

Kako izgleda jedan dan profesionalnog sportaša? Koliko često trenirate i imate li vremena za učenje?

Nakon Pariza smo imali pauzu, što se tiče putovanja. U Sloveniji smo odradili jedne pripreme za jesenski period i to je to. Kako nisam išla u Pariz, ovo ljeto mi je bio najveći poklon to što sam bila doma i trenirala. Naime, prvih šest mjeseci ove godine svega tjedan dana sam bila kod kuće. Cijelo vrijeme smo putovali na pripreme i natjecanja. U svakom slučaju, imamo treninge ujutro – kondicija, teretana ili trčanje. Kad to obavimo idemo na tehnički dio juda i popodne opet judo borbe. Ovog ljeta dan mi je izgledao otprilike ovako – trening, trening, kuhanje ručka, učenje, novi trening. Studiram pravo i srećom, ne trebam ići na predavanja. No, dosta učim dok smo na putovanjima. Judo mi je trenutno prioritet, a pravo ću završiti kad tad.

Upoznajte Liama, mladu nadu hrvatske gimnastike: ‘Velika mi je čast trenirati s Tinom Srbićem’

Za kraj, recite nam koji su vam ciljevi u budućnosti?

Olimpijska medalja. Od dana kada sam se upisala na judo to mi je bio cilj. Ako Bog da, ostvarit ću ga jednog dana!

Maja Šubarić Mahmuljin

Foto: Screenshot/YouTube

*Tekst je objavljen u sklopu projekta “Sportom do zdravlja” u suradnji s JANAF-om.