“Uistinu bih želio bih da budem poticaj roditeljima da upišu svoju djecu s poteškoćama na neki sport. Da se ne boje za svoju djecu i da im daju priliku. Moja najveća radost i uspjeh u mojoj karijeri bit će ako se drugo dijete upisalo zbog mene i ostvarilo se u nekom sportu”, rekao nam je hrvatski parataekwondoaš Ivan Mikulić (31).

Ovaj talentirani mladić sa splitske Visoke četverostruki je europski prvak, svjetski prvak i doprvak te osvajač srebrnoga odličja na Paraolimpijskim igrama u Tokiju 2021. godine. Ivan je ispisao povijest dolaskom na Paraolimpijske igre u Tokio. Naime, parataekwondo, sport u koji je zaljubljen još od osnovne škole, tada je prvi put uvršten u program POI. Ivan je tako ostao zapamćen kao prvi hrvatski predstavnik u povijesti iz ovog sporta na Paraolimpijskim igrama, ali i kao srebrni paraolimpijac. Nakon ovog velikog uspjeha osvojio je i srebro na Svjetskom prvenstvu u Istanbulu. Ne čudi stoga da je bio proglašen za najboljeg hrvatskog parašportaša (u 2017.) i za najboljeg hrvatskog športaša s invaliditetom (u 2021.).

Ivan dolazi iz velike obitelji sa sedmero braće i sestara. Rođen je bez lijeve podlaktice i u životu se susretao s predrasudama, ali je bio odlučan u tome da ga invaliditet neće sputavati na njegovom životnom i sportskom putu. Član je Taekwondo kluba Galeb iz Splita i u svojoj dosadašnjoj karijeri ima čak 15 medalja s velikih natjecanja. Nedavno je, u svibnju 2026. godine, osvojio srebro na Europskom prvenstvu u Münchenu, a trenutačno se priprema za Svjetsko prvenstvo koje će održati u prosincu ove godine. Na zapadnoj obali Splita je ploča posvećena Ivanu i njegovoj srebrnoj medalji osvojenoj na Paraolimpijskim igrama u Tokiju, trajni spomen na njegove uspjehe. 

U intervjuu za Generaciju upitali smo ga o dojmovima s velikih natjecanja i nastupima za Hrvatsku, dosadašnjim uspjesima i medaljama, predrasudama i prevladavanju prepreka, počecima bavljenja taekwondoom, kao i željama za budućnost.

Foto: privatna arhiva/Marija Mikulić

‘Obožavao sam gledati borilačke filmove’

Kada ste zavoljeli taekwondo? Možete li se prisjetiti vaših početaka u ovome sportu?

Počeo sam trenirati taekwondo u svojoj osmoj godini na nagovor svoga prijatelja da dođem pokušati s njim trenirati. Taekwondo je u principu bio puka slučajnost koja se kasnije pokazala kao pun pogodak. Volio sam kao dijete gledati borilačke filmove koji su tada bili dosta popularni. Obožavao sam ih gledati pa sam želio trenirati bilo koji borilački sport, samo da naučim neke poteze.

Kako vam je bilo nastupiti na Paraolimpijskim igrama u Tokiju? Jeste li očekivali srebro? 

Taekwondo je tada debitirao na paraolimpijskim igrama a ja sam bio prvi o jedini predstavnik za našu državu. Čudno je to bilo vrijeme, dugo smo se spremali o očekivali i svakakve promjene s obzirom na Covid u to vrijeme. Spremamo se i uvijek idemo na zlato, ali da sam očekivao što ću osvojiti, nisam. Prvenstveno, nisam se želio opterećivati, želio sam dati 100 posto od sebe. Godine rada i truda, a opet se taj dan nekako treba posložiti. Puno stvari se na taj dan može dogoditi koje mogu utjecati na rezultat. Od bolova u trbuhu do migrena, a možda i velika trema pred tako veliki dan, loše spavanje i slično. Meni se, hvala Bogu, sve posložilo i prezadovoljan sam srebrnom medaljom.

Nedavno ste osvojili srebro na Europskom prvenstvu u Münchenu. Kakvi su vam dojmovi s tog natjecanja?

Još jedno veliko finale i mislim da je samo dokaz kvalitete karijere koju imam iza sebe. Ja sam takoreći u kasnim godinama za taekwondo, ali i dalje se ne dam i osvajam medalje. Dojmovi su super, prve dvije borbe odrađene odlično. Malo mi je žao finalne borbe. U kraju same runde. Iako sam je okrenuo, na kraju sam izgubio. Da je otišlo u treću rundu, mislim da je moglo možda i otići i u moju korist, ali hvala Bogu ja sam stvarno presretan s rezultatom.

Foto: Svjetska taekwondo federacija

‘Veoma teško paraolimpijci pronađu sponzora’ 

Iza sebe imate 15 medalja s velikih natjecanja. Što je sve potrebno za vrhunske sportske rezultate i ima li neki uspjeh na koji ste posebno ponosni u dosadašnjoj karijeri?

Gledajući sad cijelu svoju karijeru uz paraolimpijsku medalju koja mi je osobno, naravno, najdraža ponosan sam na svaki svoj rezultat kroz ove godine, to jest, ponosan sam koliko mi dugo karijera traje u samom vrhu svjetskog taekwondoa. Rad, rad i rad! Talent je nešto što utječe nekih 10 do 15 posto rekao bih, ali bez rada nema ništa. Disciplina je najbitnija, ako je čovjek discipliniran i prilagođava sve svome cilju, uspjeh je zagarantiran.

S kojim poteškoćama ste se susretali kao sportaš s invaliditetom? Imate li dovoljnu podršku i jesu li treninzi prilagođeni osobama poput vas? Što je sa sponzorima, a što s podrškom države?

Trening nužno ne treba prilagođavati, neke sitnice koje radimo s protezom u teretani, to da, ali uvijek se snađemo. Tu nam, naravno, uvijek pomaže naš Vedran iz Protetike koji proteze maksimalno prilagodi našim željama. Što se tiče same države, tu apsolutno nema nikakvih problema jer su stipendije i nagrade jednake za olimpijce i paraolimpijce. Sponzori su neka totalno druga dimenzija, sportašima s invaliditetom pronaći sponzora posebno u našoj državi je ono što se kaže lutrija. Veoma teško paraolimpijci pronađu sponzora. 

Koliko često trenirate i koliko vam znači podrška TK Galeb i vašeg trenera?

Treniram dva puta dnevno od ponedjeljka do petka, a vikendom je uvijek odmor. Sportaš osim treninga treba i razne druge stvari posložiti – od prehrane, rehabilitacije i masaže, obveza van treninga i, naravno, društvenog života. Gust je to malo raspored, ali uz trud se sve stigne. Sport mi puno znači u životu i sport mi je jako puno lijepih stvari donio. Taekwondo klub Galeb i moji treneri Mladen i Goran su mi neizmjerna podrška. Ima naravno i dana kada je i teško i samom mi se ne trenira. Onda tu dolazi disciplina i treneri koji ti vraćaju motivaciju. 

Foto: Svjetska taekwondo federacija

‘Predrasuda nažalost uvijek ima’

Dolazite iz velike obitelji. Kako vam je bilo odrastati u obitelji sa sedmero djece? Tko vam je najveća podrška u životu i sportskoj karijeri? 

Moja vjera u Boga i moja obitelj, posebno moja majka i otac, su neizmjerna podrška na mome sportskom i životnom putu. Da nije bilo njih mojih rezultata ne bi bilo. Njihova žrtva i odricanje, potpora i ljubav doveli su me tu gdje danas jesam u sportu. 

Rođeni ste bez lijeve podlaktice. Jeste li se susretali s predrasudama i je li vam invaliditet bio u životu prepreka? Kako ste se nosili s time ranije, a kako danas?

Predrasuda nažalost uvijek ima, kako prije tako i danas. Često govorim o tome da zapravo osobama s invaliditetom treba dati šansu. Mislim da je najveći problem ljudska sumnja i nevjerica, to jest, pitanja poput ‘Ma kako će on to’. Treba dati šansu! Ne mogu reći da mi to nekad dok sam bio mlađi nije smetalo, ti neki ljudski pogledi žaljenja i prepadanja, posebno male djece. Trenutačno me za to nije ni jedan posto briga. U nekoj dobi dok sam bio još u školi kao da mi je samo nekako kliknulo u glavi: ‘Zašto da se ja brinem o nečemu na što ne mogu utjecati?’ I zapravo tako i je. Ja ne mogu ništa učiniti, a ruka narasti neće, što da se brinem? Život da ti prolazi u brizi umjesto da ga živiš punim plućima. 

Marija je hrvatska nada paraplivanja: ‘Invaliditet me ne definira, moj cilj su Paraolimpijske igre’

Za kraj, recite nam za koje se natjecanje trenutačno spremate i što biste još voljeli ostvariti?

Trenutačno se pripremam za Svjetsko prvenstvo koje će biti u prosincu ove godine. Sve ono što sam želio sam iskreno i ostvario u svojoj karijeri. Ono što bih jedino želio jest to da budem možda poticaj roditeljima da upišu svoju djecu s poteškoćama na neki sport. Da se ne boje za svoju djecu i da im daju priliku. Moja najveća radost i uspjeh u mojoj karijeri bit će ako se drugo dijete upisalo zbog mene i ostvarilo se u nekom sportu.

Maja Šubarić Mahmuljin

Naslovna fotografija: privatna arhiva

*Tekst je objavljen u sklopu projekta „Sport bez granica – priče koje inspiriraju“ kojeg financira Agencija za elektroničke medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.