“Jako je važno biti jednostavan. Ne radim pompu od svojeg hendikepa i ponašam se normalno. No, to sve dolazi s vremenom i iskustvom. Ljudi sami koji ostanu bez vida imaju predrasude, srame se i trebaju vježbati da prihvate sebe onakvima kakvi jesu. Osobno imam prijatelje među slijepima, ali i među videćima. Uključena sam u zajednicu”, rekla nam je Marija Ciglar (68), predsjednica Udruge slijepih Međimurske županije koja ima inspirativnu životnu priču. Rodom je Male Subotice, a danas živi i radi u Čakovcu te se bori za prava i bolji život slijepih osoba.

Nakon završene osnovne i srednje škole i radnoga iskustva, u 24. godini života izgubila je vid i završila rehabilitacijski program u Centru za odgoj i obrazovanje „Vinko Bek“ u Zagrebu. Koristi se bijelim štapom, Brailleovim pismom i računalnom tehnologijom koja radi uz pomoć govorne jedinice za slijepe osobe. Njezin je primjer mnogima motivacija da krenu naprijed i da budu korisni zajednici u kojoj žive i rade. U brojnim godinama vođenja Udruge, provela je niz uspješnih projekata motivirajući članice i članove da se uključe u aktivnosti.  Udruga slijepih Međimurske županije, koju Ciglar vodi od 2004. godine, idući će mjesec proslaviti 75. godišnjicu djelovanja. Osnovana je 1951. godine s ciljem brige o osobama oštećena vida s područja Međimurske županije, a trenutačno je u nju učlanjeno više od 140 slijepih i praktično slijepih osoba. Njima Udruga pomaže u ostvarivanju prava i pogodnosti te im pruža različite socijalne usluge.

Ciglar upravlja udrugom u svim aktivnostima, programima i projektima, kao i menadžmentom cjelokupnih financija udruge. Njezin je primarni cilj zagovaranje i lobiranje o pravima osoba s invaliditetom te senzibilizacija javnosti. Surađuje s državnim i lokalnim tijelima uprave i samouprave, drugim institucijama i organizacijama civilnog društva u interesu i za boljitak udruge i njezinih članova u vidu ostvarivanja prava za slijepe osobe. Osim toga, koordinatorica je Povjerenstva za žene u Hrvatskom savezu slijepih, članica je Upravnog odbora i Skupštine Hrvatskog saveza slijepih, predstavnica EBU mreže žena, članica je Skupštine u Humani Novoj, članica je Povjerenstva za pastoral osoba s invaliditetom i njihovih obitelji Varaždinske biskupije, zamjenica je člana Komisije za procjenu potreba korisnika za uslugom osobne asistencije.

U intervjuu za Generaciju Ciglar smo upitali kako se u počecima nosila s gubitkom vida, koliko joj znači vođenje Udruge, s kojim se sve izazovima svakodnevno susreće u svom radu, potiče li i druge članove da se aktivno uključe u organizaciju događanja za slijepe osobe, s kojim se predrasudama i danas susreće, kako će obilježiti 75. godišnjicu djelovanja Udruge i što bi poručila svim slijepim osobama u Hrvatskoj.

Za početak, kako ste se u počecima nosili s gubitkom vida?

Prije nego što sam izgubila vid radila sam u ‘normalnom’ svijetu, završila osnovnu i srednju školu i imala više godina radnog staža. No, odjednom je sve stalo jer sam nakon operacija u potpunosti izgubila vid. Naravno, tada sam bila utučena. Koliko god je čovjek jak, u tim trenucima mora pasti. Hvala Bogu što me zaobišla depresija. Vjerojatno sam po naravi dosta jaka, a i optimist sam po prirodi pa sam si govorila da će sve biti dobro. Teški su to trenuci, a lakše mi je bilo kada sam krenula u Zagreb na rehabilitaciju i počela se kretati s bijelim štapom. Kad sam to svladala, osjećala sam se samostalno. Na povratku u Čakovec sam se počela kretati u potpunosti samostalno. Kako moja obitelj nije živjela u istom gradu, morala sam se naučiti snalaziti. Srećom, dobro sam se rehabilitirala i bila sam samostalna u kući jer sam sve te poslove radila kao videća osoba. Tako sam se malo po malo osamostalila. Onda sam se zaposlila na telefonskoj centrali. Dakle, imala sam riješeno egzistencijalno pitanje. To mi je bilo važno.

Kako su izgledali počeci vašeg mandata u Udruzi i kako izgleda jedan vaš radni dan?

Godine 2004. imala sam priliku kandidirati se za predsjednicu Udruge i uz podršku članova dobila sam taj mandat. Mene su u udruzi slijepih nakon rehabilitacije dočekali kao da sam im obitelj. Upravo me to privuklo da se kandidiram. Osjetila sam da se tu mogu osjećati kao da sam među svojima. U meni se javio motiv da pomognem ljudima koji će ostati kasnije bez vida, da im budem podrška, jer u ono vrijeme nije bilo toliko projekata kao što je to danas. Borila sam se za projekte i tražila sam stručnjake koji pomažu našim članovima na raznim poljima.

Moj radni dan započinje jutarnjom kavom uz koju se molim, razmišljam i planiram taj dan jer je slijepoj osobi vrlo teško ići u život neplanski. Važno mi je da isplaniram dan i aktivnosti. Kuham, perem, čistim, i to je danas jako dobro da nam je država omogućila gerontodomaćice i videće pratitelje u udruzi. Od kad imam jako dobre djelatnice koje su jako samostalne puno mi je lakše obavljati posao predsjednice udruge. Mi prijepodne prođemo telefonski sve što je potrebno za taj dan. No, kada su u pitanju neki sastanci odlazim u udrugu koja mi je nedaleko od kuće. Trenutačno više djelujem na van – radim s institucijama i dogovaram sastanke. Uz to, imamo skupštinu dva puta godišnje, a i koordinator sam mnogih aktivnosti za članstvo – i projektnih i programskih. Organiziram izlete i sve što je izvan udruge.

S kojim se izazovima svakodnevno susrećete u svom radu i životu? S kojim se predrasudama i danas susrećete kao slijepa osoba?

Jako je važno biti jednostavan. Ne radim pompu od svojeg hendikepa i ponašam se normalno. No, to sve dolazi s vremenom i iskustvom. Ljudi sami koji ostanu bez vida imaju predrasude, srame se i trebaju vježbati da prihvate sebe onakvima kakvi jesu. Osobno imam prijatelje među slijepima, ali i među videćima. Uključena sam u ‘normalni’ dio zajednice.

Predrasuda uvijek ima, ali ne stavljam naglasak na to. Mi u udruzi od samog početka imamo program senzibilizacije javnosti. Svake godine jednom ili dva puta idemo izvan prostorija udruge i senzibiliziramo javnost. Primjerice, na trgovima. Što se Čakovca tiče, predrasuda prema slijepima je sve manje.

Potičete li svoje članove da se aktivno uključe u organizaciju sadržaja za slijepe osobe i kako vidite Udrugu danas?

U posljednje vrijeme intenzivne napore ulažemo u educiranje i zapošljavanje mladih, primjenjujući individualan pristup i osiguravajući usluge potpore za uključivanje u radni proces, poticanjem na unapređivanje profesionalne orijentacije i stvaranjem preduvjeta za njihovo zapošljavanje. Slijepe osobe ravnopravno su uključene u rad Udruge kroz upravljačka tijela, te senzibilizaciju javnosti o potrebama slijepih osoba u svakodnevnom životu. Slijepe osobe koje su aktivne u udruzi i lokalnoj zajednici dobrim primjerom potiču druge na aktivniji život i pokazuju da su ravnopravni dionici društva.

Danas je Udruga slijepih Međimurske županije mjesto pozitivnog ozračja za slijepe osobe i utočište za sve pravne, rehabilitacijske, psihosocijalne i ine potrebe slijepih osoba s područja Međimurja. Osigurava osobama oštećena vida, kao i ostalim osobama s invaliditetom i djeci s teškoćama u razvoju stručnu podršku, socijalne usluge i pomoć pri ostvarivanju njihovih prava, te ih tako uključuje u društvenu zajednicu.

Kako ćete obilježiti 75. godišnjicu djelovanja i kako se Udruga mijenjala kroz godine?

Dana 21. listopada 2026. godine naša će Udruga obilježiti 75. godišnjicu djelovanja svečanom sjednicom Skupštine s kulturnim programom, a dan prije održat će senzibilizacijski događaj u centru Čakovca. Uključuju se članice koje izrađuju kreativne radove koje izlažemo. Senzibiliziramo javnost o aktivnostima u udruzi. Vjerojatno ćemo uključiti i neke javne osobe.

Prije 75 godina, osnovan je tadašnji Savez slijepih, općinska organizacija Čakovec, od strane entuzijasta koje je, osim sljepoće, povezivala želja za pozitivnim promjenama u društvu te potreba da se bore za prava slijepih osoba u lokalnoj zajednici. Na čvrstim temeljima koje su njezini osnivači postavili prije 75 godina, Udruga se razvijala na lokalnoj, ali i na nacionalnoj razini, u skladu s potrebama svojih članova i potrebama društva.

Na samom početku rad Udruge bio je usmjeren na pomoć odraslim slijepim osobama u zapošljavanju i stambenom zbrinjavanju. No, 70-ih i 80-ih godina rad Udruge se, osim podrške u stambenom zbrinjavanju i zapošljavanju, odnosio i na osiguravanje jednokratnih pomoći najsiromašnijim članovima. 1990-e godine predstavljaju ‘novo doba’ u načinu života slijepih osoba jer smo postigli da su slijepe osobe ravnopravni građani ovoga društva koji svojim znanjem mogu pridonijeti razvoju svoje zajednice. Danas Udruga prati napredak naše djece, pomaže djeci i roditeljima u organiziranju slobodnog vremena te pruža stručnu pomoć u odgoju. Udruga prati i naše članove na terenu, pruža podršku obiteljima kasnije oslijepjelih osoba i poduzima sve da se slijepi što bolje uključe u društvo bez obzira na invaliditet. 

Za kraj, koja bi bila vaša poruka svim slijepim osobama u Hrvatskoj?

Moja poruka svim slijepima jest da se ne oslanjamo samo na videće pratitelje i na gerontodomaćice. Oni imaju svoje radno vrijeme, ali i privatni život. Nije dobro da se članovi stalno vežu samo na njih. Tako će slijepe osobe postati još manje samostalne nego što su sada. Moramo se potruditi da imamo prijatelje i izvan Udruge. Mi imamo puno projekata i uvijek nam se mogu obratiti i uključiti u sve naše radionice.

Ja sam potpuno slijepa osoba i ne mogu prihvatiti da mi netko tko ima ostatak vida kaže da nešto ne može. Sve se može, samo se treba potruditi. Naravno, teže je kada je osoba starija i bolesna, tada joj je potrebno više podrške.

Maja Šubarić Mahmuljin

Foto: Udruga slijepih Međimurske županije

Članak je objavljen u sklopu projekta “A rekli su mi da ne mogu’.