“Prepreke postoje, no ne treba odmah odustati kada naiđeš na njih. Danas puno više vjerujem u sebe nego prije. Sport mi je u tome jako pomogao jer kroz svaki trening i svako natjecanje vidim da mogu napraviti nešto što možda prije nisam očekivao”, rekao nam je Marin Govorko (18), član Boćarskog kluba za osobe s invaliditetom “Sveti Duje” iz Splita iza kojeg stoji inspirativna sportska priča. Ovaj se mladi i perspektivni parasportaš nedavno vratio sa Svjetskog prvenstva u bocci – Seoul 2026. u Južnoj Koreji gdje je branio boje Hrvatske i nastupio kao najmlađi natjecatelj.

Marin boluje od spinalne mišićne atrofije SMA, tip 2, progresivne genetske bolesti zbog koje od druge godine života ne može samostalno hodati, a od šeste je u kolicima. No, to ga nije spriječilo da živi punim plućima i ostvaruje vrhunske sportske rezultate. Boćanje je počeo trenirati u listopadu 2023. godine, a već je u prosincu iduće godine na Sportskim igrama mladih održanim na Tajlandu osvojio brončano odličje u boćanju za osobe s invaliditetom. Nakon prve međunarodne medalje, uslijedio je novi uspjeh. Prošle je godine nastupio na Europskim igrama mladih parasportaša u Istanbulu i na U21 Europskom prvenstvu u boćanju te ponio titulu juniorskog viceprvaka Hrvatske. Uspjeh je to na koji cijeli klub, njegov grad i Hrvatska mogu biti neizmjerno ponosni.

Velik je uspjeh i to što je u tako kratkom vremenu Marin uspio doći do hrvatske seniorske reprezentacije i nastupiti na Svjetskom prvenstvu u Seulu održanom ovog mjeseca, i to sa samo 18 godina. Da je riječ o velikom talentu i napornom radu prepoznali su i drugi – uručeno mu je priznanje mlade nade parasporta za 2024. godinu, a zatim i priznanje za najboljeg mladog parasportaša.

Marin s trenerom Matom Grčićem i trenericom Paolom Matković svakodnevno trenira u klubu i oni su mu, kako ističe, uz obitelj, velika podrška, a bavljenje sportom pomoglo mu je da prevlada prepreke i još više vjeruje u sebe. U intervjuu za Generaciju upitali smo ga o dojmovima s velikih natjecanja i nastupima za Hrvatsku, dosadašnjim uspjesima i medaljama, predrasudama i prevladavanju prepreka, počecima bavljenja boćanjem, kao i željama za budućnost.

‘Nisam očekivao da će sve tako brzo doći’

Kada i zašto si se odlučio baviti ovim sportom? Kako su izgledali tvoji počeci u boćanju za osobe s invaliditetom i jesi li očekivao velike međunarodne uspjehe?

Boćanjem sam počeo trenirati u listopadu 2023. godine. U klub sam došao dosta spontano, nakon što me u jednoj trgovini otac djevojke koja trenira u klubu pozvao da se priključim. Do tada nisam ni razmišljao da bih se mogao baviti bocciom. U početku mi treninzi nisu bili lagani, ali kako sam iz treninga u trening vidio napredak, sve mi se više počelo sviđati. U prvoj godini osvojio sam dvije medalje – srebro i zlato, a onda je došao i poziv u reprezentaciju i nastup na Tajlandu. Iskreno, na početku nisam očekivao da će sve tako brzo doći. Nisam mogao ni zamisliti da ću za manje od tri godine doći do seniorskog Svjetskog prvenstva. To mi je pokazatelj koliko se radom, upornošću i vjerom u sebe može napraviti.

Vratio si se sa Svjetskog prvenstva u bocci – Seoul 2026. u Južnoj Koreji gdje si nastupio kao najmlađi natjecatelj. Natjecanje si završio u grupnoj fazi, a natjecao si se pojedinačno i u paru. Kakvi su ti dojmovi i kako ti je bilo predstavljati Hrvatsku na ovom prestižnom natjecanju?

Bilo mi je stvarno posebno predstavljati Hrvatsku na Svjetskom prvenstvu. Kada sam prije odlaska saznao da idem u Koreju, bio sam presretan i rekao sam da mi je to ispunjenje snova. Sada, nakon natjecanja, mogu reći da mi je ovo bilo ogromno iskustvo. Bio sam najmlađi natjecatelj na Svjetskom prvenstvu i igrao sam protiv ljudi koji se boćanjem bave 15, 20 godina, a neki imaju iza sebe i više Paraolimpijskih igara i svjetskih prvenstava. Zato sam u Seoul prvenstveno otišao dati sve od sebe. U pojedinačnom dijelu i u paru nismo prošli grupu, ali ne gledam na to kao na preveliki neuspjeh. Ovo mi je bilo prvo seniorsko Svjetsko prvenstvo i puno sam naučio. Posebno mi je značilo što sam mogao igrati protiv nekih igrača koje sam prije gledao samo na televiziji.

Prošle si godine nastupio na Europskim igrama mladih parasportaša u Istanbulu i na U21 Europskom prvenstvu u boćanju. Kakvi su ti dojmovi s tih natjecanja i koliko ti znači titula juniorskog viceprvaka Hrvatske?

Istanbul mi je ostao u jako lijepom sjećanju. Prvi dojmovi nakon natjecanja bili su odlični. Osvojio sam srebrnu medalju i postao juniorski viceprvak Europe u kategoriji BC4. Šteta što nije bilo zlato, jer sam vjerovao da mogu osvojiti prvo mjesto, ali u finalu je protivnik bio bolji za nekoliko poena. Ta medalja mi jako znači jer je došla nakon svakodnevnog treniranja i velikog rada. Na Igrama smo osim natjecanja imali priliku upoznati druge parasportaše i vidjeti druge sportove, tako da je to bilo jedno veliko iskustvo i izvan same boccie.

Na seniorskom Svjetskom prvenstvu sa samo 18 godina

Na Sportskim igrama mladih na Tajlandu 2024. godine osvojio si brončano odličje u boćanju za osobe s invaliditetom. Koliko to znači ova medalja i što je sve potrebno za ostvarivanje vrhunskih sportskih rezultata? Na koje si dosadašnje uspjehe posebno ponosan?

Bronca s Tajlanda mi jako puno znači jer je to bila moja prva međunarodna medalja i moje prvo međunarodno natjecanje. Pripreme su tada bile dosta kratke jer smo poziv dobili iznenada, pa smo pojačali intenzitet treninga i pripremali se najbolje što smo mogli. Osim s trenerom Matom, trenirao sam i kod kuće s ocem, majkom, bakom i djedom. Mislim da su za rezultat najvažniji rad, upornost, disciplina i dobra podrška ljudi koji su oko tebe. Posebno sam ponosan na broncu s Tajlanda, srebro iz Istanbula i na to što sam uspio doći do seniorske reprezentacije i nastupiti na Svjetskom prvenstvu sa samo 18 godina. Ponosan sam i na svaki turnir na kojem sam napravio korak naprijed.

S kojim poteškoćama si se susretao kao sportaš s invaliditetom? Jesu li treninzi i sve ostalo u dovoljnoj mjeri prilagođeni osobama poput tebe? Što je sa sponzorima i državnim potporama?

Parasport ima svoje izazove. Nama puno znači što imamo dobre uvjete za trening. Imamo podršku kluba, trenera, Parasportskog saveza Grada Splita i Splitsko-dalmatinske županije, a veliku podršku dobivamo i od Hrvatskog boccia saveza i Hrvatskog paraolimpijskog odbora. Također, jedan od izazova jest i svakodnevno balansiranje između treninga i škole jer sam sad maturant, ali mislim da to dobro radim.

Kako ti je trenirati u tvom klubu ‘Sveti Duje’ Split? Koliko ti znači potpora kluba i trenera?

U Svetom Duji mi je stvarno odlično. Da nije bilo kluba, trenera i ljudi koji su vjerovali u mene, sigurno ne bih bio ovdje gdje sam danas.Trener Mate Grčić mi je jako važan jer je od početka vjerovao u mene i puno me naučio. S njim sam prošao od prvih treninga pa sve do reprezentacije i Svjetskog prvenstva. Trenerica Paola Matković također mi puno znači. Na nju se ne smije zaboraviti – ona mi je također ogromna pomoć i podrška u treninzima te se zajedno stvarno dobro pripremamo. Najvažnije mi je što imam ljude koji me podržavaju, ali i koji od mene traže da budem još bolji. Kada znaš da netko vjeruje u tebe, onda je lakše trenirati i kada nije lako.

‘Ne treba odustati kada naiđeš na prepreke’

Koliko često treniraš i kolika je važnost sporta u tvom životu? Koliko je fizički naporno baviti se ovim sportom? Tko ti je najveća podrška u životu i sportskoj karijeri?

Kada mi to školske obveze dopuštaju, trudim se trenirati svaki dan. Pred velika natjecanja treninzi su još intenzivniji. Za Istanbul smo se pripremali svakodnevno, a isto je bilo i prije Svjetskog prvenstva u Seoulu. Boccia mi je danas jako važan dio života. Osim samog sporta, kroz njega sam upoznao puno ljudi, putovao, stekao prijatelje i dobio priliku predstavljati Hrvatsku. Treninzi znaju biti naporni, pogotovo kada se pripremaš za veliko natjecanje, ali kada vidiš rezultat, onda znaš zašto radiš. Najveća podrška su mi treneri, klub i prijatelji jer su cijelo vrijeme uz mene. Također, posebno mi puno znači podrška obitelji.

Od djetinjstva boluješ od spinalne mišićne atrofije, a od 6. godine si u kolicima. Jesi li se susretao s predrasudama i je li ti invaliditet bio u životu prepreka? Kako si se nosio s time ranije, a kako danas? 

Naravno da je bilo situacija koje nisu bile jednostavne, ali trudim se na prepreke gledati kao na nešto što se može savladati. Mislim da je najvažnije ne dopustiti da ti netko drugi postavi granice. Često sam govorio da prepreke nema ili da su prepreke samo u glavi. To ne znači da stvarne prepreke ne postoje, nego da ne treba odmah odustati kada naiđeš na njih. Danas puno više vjerujem u sebe nego prije. Sport mi je u tome jako pomogao jer kroz svaki trening i svako natjecanje vidim da mogu napraviti nešto što možda prije nisam očekivao.

Dobio si nagradu za mladu nadu parasporta za 2024., a potom i za najboljeg mladog parasportaša. Koliko ti znače ova priznanja?

Ta priznanja mi jako puno znače jer pokazuju da se moj rad i trud prepoznaju. Prvo sam dobio priznanje mlade nade parasporta za 2024. godinu, a zatim i priznanje za najboljeg mladog parasportaša. Lijepo je dobiti nagradu, ali meni je još važnije da mi ona bude dodatni motiv za dalje. Ne želim stati na onome što sam već ostvario. Želim nastaviti trenirati, napredovati i ostvarivati još bolje rezultate. Svaka medalja i svako priznanje su lijepi, ali meni je najveća motivacija kada vidim da sam iz godine u godinu bolji igrač.

‘Volio bih jednog dana osvojiti paraolimpijsko zlato’

Za koje natjecanje se trenutno spremaš i što bi još volio ostvariti u sportskoj karijeri? Gdje se vidiš nakon karijere u sportu i koji fakultet planiraš upisati?

Nakon ovog Svjetskog prvenstva želim nastaviti trenirati i napredovati. Trenutačno se pripremamo za zadnje kolo Prvenstva Hrvatske gdje želim pokazati najbolji izvedbu ove godine. Volio bih jednog dana osvojiti paraolimpijsko zlato, no to u ovome trenutku možda nije realno, ali na meni je samo da se trudim i treniram i vjerujem da se to može ostvariti. To sam rekao još nakon srebra u Istanbulu – od sebe očekujem da treniram još jače i da se borim za najveće rezultate.

Što se tiče budućnosti, nakon sportske karijere, još ne želim previše govoriti unaprijed. Trenutačno mi je najvažnije završiti školu i nastaviti se razvijati i u sportu i privatno. Nakon srednje škole volio bih upisati fakultet, a odluku o tome želim donijeti kada budem siguran što me najviše zanima.

Maja Šubarić Mahmuljin

Naslovna fotografija: privatna arhiva

*Tekst je objavljen u sklopu projekta „Sport bez granica – priče koje inspiriraju“ kojeg financira Agencija za medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.